Na Korićanskim stijenama, nedaleko od Vlašića, predstavnici udruženja i članovi porodica žrtava obilježili su danas 21. godišnjicu masakra koji su nad prijedorskim civilima, Bošnjacima i Hrvatima, počinili pripadnici interventnog voda policije Republike Srpske (RS) iz Prijedora, prenosi agencija Anadolija.

Nekoliko stotina članova porodica žrtava – majki, sestara, supruga, braće, očeva, kao i bivših logoraša, prisjetilo se svojih najmilijih čije posmrtne ostatke još uvijek nisu pronašli. Nakon komemoracije, u znak sjećanja na isto toliko žrtava užasnog masakra počinjenog na današnji dan 1992. godine, sa mjesta pogibije njihovih najmilijih bačena su 224 crvena cvijeta. 

Komemoraciju na jednom od najstrašnijih mjesta stradanja Bošnjaka i Hrvata u minulom ratu u BiH organizovali su Udruženje Prijedorčanki “Izvori” i Udruženje logoraša “Kozarac”.

Aktivista Udruženja “Izvori” Edin Ramulić za agenciju Anadolija je rekao da je na ovoj lokaciji prije 21. godinu počinjen masakr, odnosno na svirep način ubijeni su civili iz Prijedora.

“Ljudi su strijeljani na ivici provalije i bačeni u provaliju. Većina tijela još uvijek nije pronađena, ona su sakrivena, i za to sakrivanje su najviše odgovorne institucije u Republici Srpskoj”, kazao je Ramulić.

Potpredsjednik Saveza logoraša u BiH Sabahudin Garibović, jedan je od preživjelih logoraša, prisjećajući se tih dana, rekao je da je konvoj sa logorašima krenuo iz jednog od tri zloglasna prijedorska logora, Trnopolje, gdje su tadašnje prijedorske vlasti pokupile sa Kozarca zadnji autobus žena i djece.

“To je bio dan kada u Kozarcu nije ostala nijedna osoba”, pojasnio je Garibović, dodavši da je konvoj krenuo put Travnika.

“Sve je bilo tako do jednog momenta na planini Vlašić, kada su zaustavili konvoj, ušli su u autobuse s logorašima, u tri autobusa. Ja sam bio u drugom autobusu, rekli su nam da idemo na razmjenu te da ne moramo ništa nositi sa sobom. Ja sam osjećao da neće doći do razmjene, jer sam vidio gdje se nalazimo, ostao sam u autobusu sa još šest ljudi i na kraju u taj autobus, u kojem sam ostao, više niko nije ušao”, prisjetio se Garibović.

Kaže kako je potom autobus u kojem se nalazio napunjen ženama i djecom iz ostalih autobusa, i on je završio u Travniku.

Alić Mehmed, Alić Mujo, Alić Sead, Bajrić Damir…, imena su samo nekih od 186 strijeljanih na Korićanskim stijenama 21. avgusta. 1992. godine.

Na mjestu pogubljenja, pronađena su i identifikovana tijela samo četverice ubijenih. Još uvijek se traga za 80 posto skeletnih ostataka, jer je DNA analiza izvršena za 102 ubijenih, ali samo na osnovu jedne kosti ili zuba koji su pronađeni na lokalitetu Korićana.

Porodice žrtava stoga su ponovo pozvale i vlasti RS-a i BiH da pokrenu pitanje odgovornosti onih koji i do danas skrivaju podatke o mjestima na kojima se nalaze tijela žrtava.

Zločin na Korićanskim stijena počinjen je 21. augusta 1992. godine. Tada je strijeljano 200 civila koju su konvojem prevoženi iz Prijedora prema Travniku. Civili su izvedeni iz autobusa, naređeno im je da stanu uz rub provalije, a potom im je pucano u leđa.

Nakon što su popadali u provaliju, policajci su nastavili sa bacanjem bombi i pucanjem. Nekoliko ljudi je ipak preživjelo ovaj masakr i to tako što su se prije nego je pucanje počelo bacili niz provaliju. Oni su do danas svjedoci u procesima pred sudovima.

Jedan broj policajaca koji su učestvovali u ovom masakru su priznali krivicu, i to Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić. Ivanković je 2009. osuđen na 14, Đurić na osam, a 2010. Četiću je izrečeno 13 godina zatvora.

Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom 2004. osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivicu za isti zločin.

Osim ove četvorice, za zločin na Korićanskim stijenama su pred Sudom BiH pravomoćno osuđeni Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21, te Željko Stojnić na 15 godina zatvora. Također su osuđeni Saša Zečević i Radoslav Knežević i to 2012. godine na po 23 godine zatvora.

Za učešće u strijeljanju civila Zečević je bio optužen s Petrom Čivčićem i Brankom Topolom, koji su oslobođeni.

Izvor: Anadolija

Janja Beč Nojman

BANJA LUKA – Političari iz Republike Srpske i dalje negiraju da je počinjen genocid u Srebrenici. Sociolog i pisac Janja Beč Nojman ima objašnjenje zašto političari iz RS negiraju genocid.

Ja ću možda sad vas da iznenadim odgovorom. Prevelik je bio zločin da bi se podnio. Svako ljudsko biće ima potrebu da bude prihvaćeno itd…i to je bio toliki zločin da se ne može čak ni samom sebi priznati i to je ono što se zove dvostruki moral počinitelja.
Oni s jedne strane znaju da su to uradili, a s druge strane nisu u stanju da se suoče s tim upravo zato što je zločin bio prevelik.

To je neka moralna strana i psihološka, plus tu su ogromni interesi u pitanju, velika je pljačka izvršena, preraspodjela tog vlasništva koje se zvalo društveno ili državno. Sada treba naći nove titulare vlasništva, to je pljačka. Ima ljudi koji ne shvataju šta se desilo, ali mislim da su neka dva osnovna razloga posebno kod tih neposrednih izvršioca da ne mogu da podnesu teret tog ogromnog zločina i oni se zbog toga sjećaju samo nečega pozitivnog. To je ta psihološka matrica, da se on uopšte ne sjeća da je pobio, kaže za TV1 Janja Beč Nojman.

(Vijesti.ba)

Kustosica muzeja Nürnberškog suđenja nacistima, Henrike Sentgraff, potvrdila je kako je Slobodan Milošević dobio svoje mjesto u ovom muzeju. Uz upoznavanje sa suđenjem za nacističke zločine u Drugom svjetskom ratu, posjetitelji u Nürnbergu se tako mogu informirati o “zločinima srpskog rukovodstva u Srebrenici”, ali i vidjeti sliku Slobodana Miloševića i poster “Kosovo – genocid”, jednu pored druge.

- Milošević se spominje u dijelu stalnog postava muzeja koji nosi naziv “Međunarodni sudovi, od Nürnberga do Haaga”, zajedno s bivšim predsjednikom Ruande Jeanom Kambodom. Svjesni smo činjenice da Milošević nije osuđen za zločine koji ga terete. U postavci su samo iznesene optužnice protiv njega u Haagu, jer smo upravo željeli pokazati naslijeđe rada međunarodnih sudova nakon Nürnberškog procesa – kaže kustosica dodajući kako je postavka djelo “tima njemačkih povjesničara i političkih znanstvenika” i ne vidi problem što je uz Miloševićevu sliku postavljen poster s parolom “Kosovo – genocid” “i pored toga što bivši predsjednik Srbije u Haagu nije ni bio optužen po ovom pitanju”.

Plima.info

Domagoj Margetić

Srbija ima vlasništvo u Zagrebačkoj banci?.

Tengami http://bit.ly/VVKxyS

Nedavno je objavljena vest o početku istrage u slučaju otkrivanja masovne grobnice u kamenolomu Rudnica u Raškoj, u kojoj su pokopana tela kosovskih Albanaca ubijenih krajem devedesetih. Vest ne otkriva kako su ti ljudi stradali; kaže se tek da „masovna grobnica potiče iz perioda sukoba na Kosovu“. Iz tako formulisane vesti, čitalac jedino razume da „nam se“ i ova masovna grobnica slučajno „dogodila“ tokom nekog neodređenog „sukoba na Kosovu“, koji i dalje ne nazivamo ratom koji je Srbija vodila u okviru kampanje etničkog čišćenja na Kosovu.

Kao posledica višegodišnje relativizacije ratnih zločina, u srpskim medijima se otkriće masovnih grobnica i dalje tretira kao pronalazak nekog ne tako značajnog arheološkog nalazišta. Relativizaciji u medijima pogoduje i ona koju sprovode političari, pa moralne panike među stanovništvom nema, a vesti o masovnim grobnicama ne izazivaju reakcije čak ni u komentarima na internetu.

O toj neprijatnoj činjenici, da hiljade mučki ubijenih civila leži pokopano u predgrađima naših gradova, više ne govori skoro niko. U Srbiji je od 2001. godine do danas pronađeno šest masovnih grobnica u kojima je pokopano na stotine Albanaca sa Kosova. Najveće grobnice su nađene u Batajnici kod Beograda, Petrovom Selu i u jezeru Perućac, u blizini Bajine Bašte. Javnosti je poznat i slučaj hladnjače sa telima koja su isplivala iz Dunava 1999. godine. Povremeno, u medijima se pojave detalji o pojedinačnim slučajevima, kao na primer izjava svedoka koji je u julu ove godine pred Tužilaštvom za ratne zločine tvrdio da je bio svedok spaljivanja tela kosovskih Albanaca – žena i dece, u Rudarsko-topioničarskom basenu Bor 1999. godine. 

Svedok navodi da je prisustvovao raspravi vozača kamiona koji je ubeđujući dežurnog portira podigao ciradu da bi mu pokazao zašto hitno mora da prođe kroz kapiju topionice. Gde je taj portir danas i koliko je ovakvih kamiona pustio kroz kapiju? Gde su danas ljudi zaduženi za istovar tela i njihovo ubacivanje u peći RTB Bor? Da li se Tužilaštvo uopšte bavi tim pojedinostima?

Zamenik tužioca za ratne zločine Dragoljub Stanković nedavno je rekao da se za grobnicu u Batajnici saznalo gotovo slučajno, jer je čovek zadužen za prevoz leševa otkrio lokaciju zato što je bio razočaran jer nije dobio dvosoban stan koji mu je, kao kompenzacija, za tajposao bio obećan. Koliko je poznato, taj čovek se, ogorčen zbog propalog dogovora (sa kim?), vratio svojim svakodnevnim aktivnostima. U Batajnici, nekoliko kilometara od centra Beograda, na inicijativu Đinđićeve vlade, posle četiri meseca iskopavanja nađeno je preko 750 leševa civila, kosovskih Albanaca, među kojima je bilo više stotina dece i starih. Među pronađenim predmetima bilo je – cucli, klikera, nakita, tranzistora, telefonskih imenika, lekova, muštikli.

Istraga u vezi sa masovnom grobnicom nađenom u jezeru Perućac kod Bajine Bašte, po rečima zamenika tužioca Stankovića, pokazala je da su se tokom transporta vrata kamiona u kojem su bili leševi otvorila, pa su tela počela da ispadaju po putu. Vozača kamiona zaustavili su lokalni seljaci i ukazali mu na problem i pomogli mu da sa kolovoza ispale leševe izgura u reku. On je zatim nastavio dalje, prema jezeru, a oni nazad na svoje njive.

Na obali Perućca na teritoriji BiH pronađena su 372 dela skeleta, a na delu srpske obale 77. Procenjuje se da Perućac krije najmanje 200 tela. Žrtve sa bosanske strane dovežene su iz Višegrada, Srebrenice i Sjeverina; njih su ubile snage bosanskih Srba 1992. godine, a na srpskoj strani su nađeni ostaci Albanaca ubijenih na Kosovu krajem devedesetih.

Bivši pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije Vlastimir Đorđević nedavno je pred žalbenim većem Haškog tribunala, gde je osuđen na 27 godina zatvora zbog zločina na Kosovu, priznao da je znao za masovne grobnice u Srbiji. On za sada odbija da razgovara sa predstavnicima Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu o detaljima koji bi mogli da utiču na otkrivanje svih lokacija masovnih grobnica. Nije poznato zašto se Tužilaštvo tek pre mesec dana aktivno zainteresovalo za razgovor sa Đorđevićem na ovu temu.

Detalji o masovnoj grobnici kod Raške ostaju u senci predstojećih izbora na Kosovu. Srpski premijer Ivica Dačić koji je svojevremeno osudio hapšenje Vlastimira Đorđevića i njegovu deportaciju u Hag, danas na Kosovo ide u novom, verskom kapacitetu, jer njegov boravak na Kosovu svi imenuju „verskom posetom“. Predstavnici Srba na Kosovu, SPC i srpska vlada su složni – Srbi moraju izaći na izbore na Kosovu 3. novembra. Odjednom, posle toliko godina opstrukcije učešća Srba u političkom životu Kosova, doneta je odluka o podršci učešću Srba na kosovskim izborima. To je pozitivan znak, ali tu se napori za normalizaciju života na Kosovu i završavaju.

Ivici Dačiću i njegovom izaslaniku Aleksandru Vulinu ne pada na pamet da Srbima na Kosovu objasne zašto moraju da prihvate kosovske institucije, već ih zaluđuju pričama da učešćem na izborima sebi garantuju kasnije pravo na nekakvo samoopredeljenje. Aleksandar Vučić je izgleda najmanje zainteresovan za kosovske izbore i atmosferu u kojoj se oni održavaju. I ova srpska vlada je u zavetu ćutanja o zločinima i masovnim grobnicama, jer je njihova tema, kako kažu, budućnost, a ne prošlost. Verovatno zato Aleksandar Vučić ostavlja utisak osobe koja ignoriše činjenicu da je rata na Kosovu uopšte bilo, bar sudeći po njegovim izjavama od kojih se nijedna ne odnosi na zločine iz devedesetih, ulogu njegove bivše stranke u ratnim pohodima srpskih dobrovoljaca u regionu, njegovu ratnohuškačku retoriku ili ministrovanje u Miloševićevoj vladi u vreme najstravičnijih zločina na Kosovu. Međutim, Vučićevo ponašanje je očekivano; problem je u tome što mu niko ne postavlja pitanja o tome, ili ako ih i postavi, zadovolji se njegovim odmahivanjem ruke i pogledom u budućnost.

Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu ne pada na pamet da informacije o masovnim grobnicama u Srbiji potraži od tadašnjih i sadašnjih visokih funkcionera SPS-a, koja je kontrolisala MUP Srbije i Vojsku Jugoslavije, čiji su najviši predstavnici osuđeni u Hagu za zločine na Kosovu. Zašto nije legitimno o lokacijama masovnih grobnica pitati na primer Ivicu Dačića, Slavicu Đukić-Dejanović, Milutina Mrkonjića ili Goricu Gajević, koja je pre nekoliko godina postavljena na funkciju javnog pravobranioca u Raškoj? Njihove pozicije u Socijalističkoj partiji Srbije i kontrola koju su nad procesima odlučivanja u tadašnjoj Srbiji imali – sigurno daju za pravo da se, bar informativno, i oni upitaju o saznanjima koja bi o masovnim grobnicama mogli da imaju.

Kvalitet međudržavne saradnje bivših jugoslovenskih republika danas se ogleda i u tome u kolikoj su meri spremne da zajedničkim naporima dođu do otkrivanja istine o počinjenim zločinima i otkrivanju lokacija na kojima su zakopane žrtve. Ove godine je u Sotinupronađena masovna grobnica u kojoj su pokopani ostaci tela žrtava iz Vukovara, koje su ubili pripadnici srpskih snaga tokom 1991. godine. Pre nešto više od mesec dana, u Bosni je otkrivena još jedna grobnica. Lokaciju grobnice kod Prijedora otkrio je bivši pripadnik Vojske Republike Srpske. Grobnica se prostire na tri hiljade kvadratnih metara, nalazi se praktično usred naseljenog mesta, a istražitelji se nadaju da će rešiti sudbinu oko 1.000 Prijedorčana koji se i dalje vode kao nestali.

Otkrića lokacija masovnih grobnica međutim, ne otkrivaju punu istinu o nalogodavcima i izvršiteljima ovih zločina, o organizaciji i mehanizmima koji su bili neophodni za ovakve nezamislive poduhvate. U ubistvima, pripremi terena za ukop ubijenih, deportaciji leševa u primarne, sekundarne pa tercijarne grobnice, zataškavanju svih tragova, spaljivanju tela u Trepči ili topionicama RTB Bor – prema sudskim presudama iz Haga i iz procesa pred domaćim sudovima, stajala je država Srbija, njena policija i njena vojska, sa svim svojim resursima i pomagačima koji možda i danas obavljaju javne funkcije. Tu državu, policiju i vojsku danas predstavljaju gotovo isti ljudi koji su je predstavljali u vreme ovih zločina. Taj se aspekt u Srbiji uvek prigodno prećuti i o tome čelnike nekada ratnih partija SPS i SRS danas niko ništa ne pita.

Bilo bi dobro da Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu pošalje ohrabrujuće javne pozive građanima koji imaju saznanja o lokacijama masovnih grobnica u Srbiji, a koji su i dalje u strahu da će ih njihova svedočenja stigmatizovati u lokalnim zajednicama i biti shvaćena kao izdaja. Bilo bi takođe dobro da takav poziv građanima upute i premijer Dačić, predsednik Nikolić i vicepremijer Vučić, nekadašnji nosioci politika koje su do ovih zločina dovele. Morali bi, pre toga, i sami da podele sva svoja saznanja o lokacijama masovnih grobnica i zločinima tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Očigledno je da pronalaženje nestalih nije prioritet ni bivših ni aktuelnih srpskih vlasti. Za to vreme, oko 14.500 lica nestalih u ratu na području bivše Jugoslavije još uvek čeka da bude pronađeno, od čega se 1.700 kosovskih Albanaca još uvek vode kao nestali. Osnovano se sumnja da je ubedljiva većina ovih muškaraca, žena i dece zakopana baš tu, u našim dvorištima.
Peščanik.net, 23.10.2013.

Tomašica kod Prijedora, gdje su do sada pronađeni posmrtni ostaci 397 osoba, od čega je 247 kompletnih tijela, najveća je masovna grobnica na ovim prostorima, izvještava novinar Anadolu Agency (AA)

Lejla Čengić, portparol Instituta za nestale osobe (INO) Bosne i Hercegovine u izjavi za Anadolu Agency potvrdila je da masovna grobnica u Tomašici ”zasigurno najveća masovna grobnica koja je otkrivena na ovim prostorima”.

Do Tomašice iz Prijedora vodi makadamski put kroz šumu. Nakon pola sata vožnje iz Prijedora, ekipa Anadolu Agency stigla je na mjesto ekshumacije. Kod Tomašice se osjeća miris posmrtnih ostataka nevinih žrtava. Vjetar donosi još snažniji miris.

Dok smo boravili na lokalitetu Tomašica, pronađeno je šest kompletnih tijela, sve iz iste masovne grobnice. Kako su nam rekli antropolozi koji rade tu, dnevno iz zemlje prosječno bude izvučeno 15 tijela.

Osim tijela žrtava, također, često su iz zemlje vadili i njihove privatne stvari poput satova, obuće, odjeće, upaljača, kutija za naočale…

Kako je dodala Čengić, uz posmrtne ostatke žrtava pronađeni su i lični dokumenti.

”Tako da možemo zaključiti da je riječ o stanovnicima Prijedora i okolnih mjesta, tamo gdje su u suštini ljudi i najviše i ubijani, u mjestima Rizvanovići, Čarakovo, Sredice, Bišćani i sam centar grada, te logori Keraterm i Omarska. Nismo došli još do stanovnika Kozarca, ali ekshumacija će se nastaviti i u narednom periodu. Ovom trenutku zasigurno možemo reći da je ovo najveća masovna grobnica koja je otkrivena na ovim prostorima”, rekla je Čengić.

Najprije je, podsjetila je, na ovom lokalitetu pronađeno 26 tijela žrtava, a potom 2006. godine još deset. No, sve do sada nije se znala prava istina o Tomašici i tajna koju ovu mjesto krije. Sve dok nije prigovorio jedan bivši pripadnik Vojske Republike Srpske koji je dao informaciju o ovom lokalitetu.

”Do ovog trenutka, dakle, u posljednjem dva mjeseca, ekshumirano je 397 slučajeva, od toga 247 kompletnih tijela. Treba podsjetiti da je dio ove masovne grobnice već bio je izmješten na lokalitet Jakarina Kosa, koji je, također, na području Prijedora. Otud su 2001. godine ekshumirani posmrtni ostaci 373 žrtve. Tu su pronađena nekompletna tijela. Radilo se o sekurdarnoj grobnici. Dio žrtava iz Tomašice izmješten je na lokalitet Jakarina Kosa s ciljem da se žrtve nikada ne pronađu i zločin nikada ne dokaže”, ističe Čengić.

Podsjetila je da na području Prijedora još uvijek traga se za velikim brojem žrtava, i da se taj broj, prema njihovim evidencijama, kreće između 1.000 i 1.200 žrtava.

”Mi smo do ovog trenutka pronašli, dakle ekshumirali i identificirali 2008 žrtava. Dakle predati su obiteljima kako bi ih dostojanstveno ukopali”, govori Čengić, podsjetivši da će žrtve biti identificirane DNK metodom, iako su pored nekih pronađeni i lični dokumenti.

Čengić, nadalje, objašnjava da se prekopavanje grobnice najprije vrši mašinski, a onda i ručno. Kako nam je rekla, jedan od tri bagera plaćaju čak i porodice žrtava sa područja Prijedora. Na taj način i oni pomažu da se ubrza proces ekshumacije iz ove masovne grobnice. Ekshumacijom, inače, rukovodi Tužilaštvo BiH.

Na ekshumaciji radi kompletan tim od šest antropologa Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP).

Osim njih, ekshumaciji je prisutna i kriminalistička policija iz Prijedora, te istražitelji iz Instituta za nestale osobe (INO), Terenski ured Sanski Most, Područni ured Bihać, a zatim vještak sudske medicine.

Prostor u kojem se vrši ekshumacija prostire se na oko 3.000 kvadratnih metara. Ali, kako nam je rekla Čengić, oni su već krenuli sa širenjem ove masovne grobnice.

”Do sada je bio oko 3.000 metara kvadratnih. Mi sada pretražujemo i druge lokalitete. Žrtve su pronađene u dubini od 10 metara. Na drugom lokalitetu smo, također, pronašli jedan broj žrtava. Sigurno će se pretražiti kompletan ovaj lokalitet, jer mi očekujemo da bi se ovdje moglo naći više stotina ubijenih žrtava iz Prijedora. Riječ je o civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su ubijeni na pragu svojih kuća ili u logorima koji su postojali u toku proteklog ratana području Prijedora.

Vjeruje da će ekshumacija na lokalitetu trajati duži vremenski period. Istraživat će se sve dok to dozvoljavaju vremenske prilike.

Institut za nestale osobe (INO) je godinama znao za grobnicu u Tomašici, ali ne i tačno mjesto. Otkopavanjima je prethodila istraga koja je trajala više od dvije godine.

Haški sud osudio je 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine počinjene na području Prijedora.

Najveća do sada otkrivena masovna grobnica je bila Crni Vrh u istočnoj Bosni, u kojoj je pronađeno 629 tijela. U BiH se još traga za više od 8.000 osoba ubijenih tokom agresije na tu zemlju.

BUKA Magazin http://www.6yka.com.

Daily Mail o Tomašici: Potresne slike, žrtve ubijane u logorima po uzoru na nacističke

Tekst je ilustrovan potresnim fotografijama AP-a, na kojima se vide posmrtni ostaci žrtava ekshumiranih iz grobnice.

“Sa kožom koja grozno visi sa polomljenih skeleta, ovi ostaci su još jedan od dokaza krvoprolića koje je zahvatilo bivšu Jugoslaviju u ranim devedesetim, navodi se u tekstu.”

“Dvije decenije nakon što su srpski vojnici pretraživali kuće provodeći etničko čišćenje u Bosni, iskopava se, možda čak i najveća, masovna grobnica iz rata.”

“Ostaci 360 osoba do sada su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica, koja je otkrivena prošlog mjeseca u blizini Prijedora.”

“Broj posmrtnih ostataka, već mnogo veći od očekivanog, najvjerovatnije će se i povećati i premašiti onaj od 629 tijela pronađenih u grobnici na Crnom vrhu (između Zvornika i Kalesije op.p), u kojoj su bile žrtve Srebrenice”, navodi se.

Link Daily Mail

Nacistički ratni zločinac  Erich Priebke  sahranjen je na zatvorskom groblju u Italiji.
Dnevnik  “La Repubblica”  izvjestio je da mu je grob označen drvenim križem, ali se ne kaže gdje se nalazi groblje.

Stogodišnji   Priebke  umro je u kućnom zatvoru u Rimu, a  vlasti su zabranile javni sprovod plašeći se da grob  ne postane mjesto  okupljanja neonacista.

Vatikan  je zabranio održavanje  misa zadužnica ra ratnog kriminalca. 

Argentina, u kojoj je Pribkea živio nakon bjega  iz Njemačke i  gdje je želio biti sahranejn, odbila je primiti njegove posmrtne ostatke.

Priebke je sudjelovao u jednom od najstrašnijih  zločina tokom nacističke okupacije Italje- ubojstvu 335 civila blizu Rima.

Italija: Ratni zločinac sahranjen na zatvorskom groblju.

RSE

ADAMOVIĆ, MIĆAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara pored Ljubije (općina Pri­jedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Jugovaca u ljubijskom kraju i po selima Bišćanima, Ča­rakovu, Rakovčanima i Rizvanovićima (op. Prijedor).

ANĐIĆ, MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Sudionik u pljački imovine uhićenih ili zatočenih Hrvata i Muslimana s područja općine Prijedor, tijekom svibnja i li­pnja 1992. godine.

ANTONIĆ, (DUŠAN) BRANISLAV - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

ANTONIĆ, DUŠAN “DUŠKO” ili “DULE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na podru­čju sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

ANTONIĆ, (DUŠAN) MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

ANTONIĆ, SLAVKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u vremenu od 20. do 26.07.1992. godine.

ANTONIĆ, (DUŠAN) SLOBODAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u ljubijskom kraju (općina Pri­jedor).

ANTONIĆ, ZDRAVKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudio­nik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

ARSIĆ, VLADIMIR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po činu major bivše JNA, u vrijeme provedbe zločina živio u gradu Prijedoru. Sudjelovao je u pripremi i provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti općine Prijedor.

ATLIJA, (ŠIME) MILAN - muškarac, po nacional­nosti Hrvat, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Od 1992. godine sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

ATLIJA, (MILAN) MIROSLAV - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Od 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

BABIĆ, BOŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Dana, 18.06.1992. godine, je kao pripadnik srpske postrojbe zvane “crvene beretke” bio sudionikom pri provedbi uhićenja muškaraca hrvatske i muslimanske nacionalnosti (njih oko 37 od 18 do 60 godina starosti) iz prijedorskog prigradskog naselja Tukova (iz Novosadske i Prištinske ulice); neposredno po uhićenju Hrvati i Mu­slimani su autobusom odveženi u koncentracioni logor “Keraterm”.

BABIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

BABIĆ, DUŠAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji mesar, visine oko 2 m, s područja općine Prijedor. Sudionik je brutalnog premlaćivanja zatočenika Drage Tokmadžića u logoru “Keraterm”, ispred logorske prostorije br. 4, tijekom noći 23./24.06.1992. go­dine, kojom prilikom je navedeni zatočenik zadobio ozlje­de od kojih je nakon par sati i preminuo.

BABIĆ, (MLADEN) DUŠAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš… u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

BABIĆ, (ŽIVKO) ĐORĐE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području sela Stare Rijeke, Briševa, Ra­ljaša (od 23. do 26.07.1992.) u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

BABIĆ, GORAN “BABIN” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1968. godine, iz naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa kojim su zatočeni Hrvati i Muslimani prevoženi iz koncentracionog logora “Omarska” u koncentracioni logor “Manjača” je, 06.08.1992. godine, sku­pa sa ostalim pripadnicima oružane pratnje, ispred ulaza u koncentracioni logor “Manjača”, prozvao neke od zatočenika da izađu iz autobusa te potom sudjelovao u ubojstvima istih.

BABIĆ, (VELJKO) LJUBAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području sela Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (od 23. do 26.07.1992.) u ljubijskom kraju (op. Prijedor).

BABIĆ, MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na podru­čju ljubijskog kraja (općina Prijedor).

BABIĆ, NEBOJŠA - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Tijekom li­pnja 1992. godine, kao istražitelj iz policijske postaje u Prijedoru zvane “srpska policija”, provodio istražne ra­dnje nad uhićenim civilima grada i općine Prijedor.

BABIĆ, (MLADEN) NOVICA “NOVO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području sela Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (od 23. do 26.07.1992.) u ljubijskom kraju (općina Prijedor) – osobno je počinio ubojstva nekolicine Hrvata.

BABIĆ, RADE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Sudionik je genocida nad Hrvatima (civilima) iz sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš (od 23. do 26.07.1992.) na području ljubijskog kraja (općina Prijedor).

BABIĆ, RAJKO “RAJČIN” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području sela Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (od 23. do 26.07.1992.) u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

BABIĆ, RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Tijekom 1991. go­dine sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, na gradove Lipik i Pakrac u zapadnoj Slavoniji a od početka svibnja 1992. godine sudionik je genocida nad Hrvatima i Mu­slimanima na području ljubijskog kraja. Osobno je prijetio i zastrašivao civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti u mjestu Ljubiji – pokušao je silovati jednu ženu u Ljubiji.

BABIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Sr­bin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Dana, 05.08.1992.godine, je kao pripadnik oružane pratnje iz kon­cen­tra­cionog logora “Keraterm” otišao u pratnji dva au­tobusa sa 124 zatočenika o kojima se od tada ništa ne zna.

BAJČIĆ, MIROSLAV - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nepoznatne starosne dobi i mjesta rođenja, u vri­jeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varoši. Kao pripadnik srpskih snaga, tijekom mjeseca lipnja 1992. godine, sudjelovao je u rušenju i uništava­nju civilnih stambenih i gospodarskih objekata u selu Hrvaćanima, potpunom uništenju i spaljivanju dijela grada Kotor Varoša kojom prilikom je ubijen veliki broj civila, stanovnika tog dijela grada, te pri egzekuciji većeg broja civilnih osoba, pučana mjesta Vrbanjaca.

BAJIĆ, DANE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Sudionik je nezakonitih uhićenja i odvođenja civila u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

BAJIĆ, DRAGAN “ŠKEMBIĆ” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području sela Stare Rijeke, Briševa, Ra­ljaša (od 23. do 26.07.1992.) u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

BALABAN, RISTO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Sudio­nik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

BANJANIN, GOJKO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, do rata je bio zaposlen u tvornici “Celuloza” u Prijedoru, s područja općine Prijedor. Tijekom perioda, svibanj – kolovoz 1992. godine, bio je u koncentracio­nom logoru “Trnopolje” u svojstvu logorskog čuvara.

BANOVIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Tijekom perioda svibanj – kolovoz 1992. godine, bio je pripadnik jedne smjena logorskih čuvara u koncentracionom logoru “Keraterm”. Sku­pa sa ostalim čuvarima iz svoje smjene pljačkao je dovedene uhićenike, fizički ih maltretirao i ubijao.

BANOVIĆ, DUŠAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Do rata je bio zaposlen u tvornici “Celuloza” u Prijedoru. Tijekom perioda svibanj – kolovoz 1992. godine, bio je u koncentracio­nom logoru “Trnopolje” u svojstvu logorskog čuvara.

BANOVIĆ, ĐOKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, visine oko 170 cm, crne kose, crnoput, težine oko 70 kg, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. U periodu svibanj – kolovoz 1992. godine, bio je čuvar u koncentracionom logoru “Keraterm”. Skupa sa ostalim čuvarima iz svoje smjene, u koncentracionom logoru “Keraterm” sudjelovao pri pljačkanju imovine dovedenih uhićenika, fizičkom maltretiranju, zlostavljanju i uboj­stvima zatočenika.

BANOVIĆ, NENAD “BANI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Tijekom perioda svibanj – kolovoz 1992. godine, bio je pripadnik jedne od smjena logorskih čuvara u koncentracionom logoru “Keraterm”. Skupa sa ostalim čuvarima iz svoje smjene sudjelovao je pri pljačkanju imovine dovedenih uhićenika, fizičkom maltretiranju, zlostavljanju i ubojstvima zatočenika.

BANOVIĆ, PREDRAG “ČUPO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, visine oko 160 cm, duge crne kose, težine oko 50 kg, iz grada Prijedora – naselja Čirkin Po­lja. U koncentracionom logoru “Keraterm” je bio zapovjednik II. smjene logorskih čuvara u periodu od svibnja do sredine srpnja mjeseca 1992. godine, kada su ga pretpostavljeni smjenili i postavili za običnog logorskog čuvara. Osobno je brutalno pretukao na desetine zatočenika (od zadobijenih ozljeda pojedini zatočenici su i umrli). Sa čuvarima iz svoje smjene sudjelovao je pri pljačkanju imovine dovedenih uhićenika, fizičkom maltretiranju, zlostavljanju i ubojstvima zatočenika.

BASARA, BRANKO ‑ muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Lušci Palanke (općina Sanski Most). Kao zapovjednik “6. krajiške brigade”, po činu major bivše JNA (u vrijeme provedbe zločina),  Sudionik je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose od 23.-26. srpnja 1992. godine).

BASRAK, LAZAR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio kao policajac u gradu Velikoj Gorici (Republika Hrvatska), s područja općina Prijedora. Kao samoproglašeni “četnički vojvoda” predvodio je skupinu pripadnika srpske postrojbe te s istima bio sudionik genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u vremenu od 20. do 26.07.1992. godine.

BATOZ, RADENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara pokraj Ljubije (općina Pri­je­dor). Kao zapovjednik srpske vojne policije u sastavu postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija bio je sudionikom u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u periodu od 20. do 26.07.1992. g. U peridu od 20. do 26.07.1992. g. (tijekom noći) je dolazio u koncentracioni logor “Trnopolje” sku­pa sa Goranom Medićem i Milenkom Ži­gićem u kojim prilikama su izvodili pojedine zatočenike i zlostavljali ih.

BAŠKOT, MARKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Brezičana (općina Prijedor). Kao pripa­dnik srpske postrojbe iz sela Brezičana, 16.09.1992. godine, pucajući iz puške nanio je teže ozljede civilu O.K., po nacionalnosti Musliman iz sela Brezičana.

BEGIĆ, (MILAN) NEDO - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Stare Rijeke pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, bio je sudionik u lažnom prokazivanju civila hrvatske nacionalnosti sela Stara Rijeka i Batkovci. Prokazane osobe su potom bile izložene raznim fizičkim torturama, odvođenjima u koncentracioni logor “Krins” u Sanskom Mostu, pljački i uništavanju civilne imovine.

BERETA, SLAVKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Tijekom perioda svibanj – kolovoz, u više je navrata boravio u koncentracionom logoru “Omarska” u funkciji isljednika i pri svojim boravcima je provodio isljeđivanje nad Hrvatima i Muslimanima koji su bili zatočeni u koncentracionom logoru “Omarska”.

BEŠIR, STOJAN “STOLE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku  (prema njegovom osobnom kazivanju sudjelovao je u pokolju Hrvata – civila u nekom mjestu ili selu na području općine Hrvatske Kostajnice). Od početka svi­bnja 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Osobno pri­jetio i zastrašivao civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti u mjestu Ljubiji te ubojstvo istih (zajedno sa Nikolom Marinovićem zvanim “Vukovarac” ubio je /zaklao/ Rasima Čehića, Muslimana iz Ljubije).

BILBIJA, BRATISLAV - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Tijekom 1992., bio je sudionikom u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Kalajeva pored Ljubije. Počinio je brutalna fizička maltretiranja Hrvata i Muslimana s područja sela Jugovaca i Kalajeva (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

BILBIJA, RADE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, bio je zapovjednik srpske po­strojbe zvane “Ljubijski bataljon” koji je u sastavu “5. kozarske brigade” srpske vojske. Sudjelovao je u za­strašivanju i teroru civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti sela Kalajeva, Ljeskara, Šurkovca, Gornjeg Volara, Jugovaca, Bišćana, Čarakova, Hambarina, Ra­kovčana, Rizvanovića te mjesta Ljubije. Izdavao je zapovjedi i počinio brutalna fizička maltretiranja nad Hrvatima i Muslimanima iz navedenih sela i mjesta. Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti navedenih sela i mjesta. Izdavao je zapovjedi a i sam je nezakonito uhićavao, zatvarao i odvodio Hrvate i Muslimana iz navedenih sela i mjesta u koncentracione logore “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska”. Predvodio je skupinu naoružanih Srba s kojima je, 20.07.1992. godine, poči­nio likvidaciju većeg broja prognanih civila (žene, djeca, starci) muslimanske nacionalnosti iz sela Bišćana, Jugovaca, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Čara­kova i Zecova, a koji su svoje privremeno utočište našli u zbijegu u šumoviti predjel zvan “Kurevo” pored Ljubije. Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Raljaša, Briševa, Stare Rijeke pored Ljubije te na području samog mjesta Ljubije (napose u vremenu od 23. do 26.07.1992. godine).

BJEKIĆ, BRANKO - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Kao zapovjednik policijske postaje “Ljubija”, koja se od lipnja 1992. godine, nalazila u sastavu policije zvane “srpska milicija”, izdavao je naloge za uhićenja, zatvaranja i odvođenja civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti u koncentracione logore “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska”, sve do sredine mjeseca srpnja 1992. godine, kada biva smijenjen i uhićen od strane okupacionih srpskih vlasti Ljubije.

BJELANOVIĆ, ZORAN “ZOKA” - muškarac, nepoznate nam nacionalne pripadnosti, do rata je radio na benzinskoj crpki u mjestu Kozaracu. Koncem srpnja 1992. godine, dolazio je u koncentracioni logor “Trno­polje” kojom prilikom je fizički maltretirao Sulju Kekića a tijekom jedne večeri ga je, iz prostorije u kojoj je Kekić bio smješten, izveo i ubio.

BOJIĆ, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rakelića (općina Prijedor). Kao zapovjednik srpske postrojbe s područja sela Rakelića i Tomašice sudjelovao je u pripremi (određivanju koga, te izdava­nje naloga sebi potčinjenima) i provedbi uhićenja i odvođenja civila, po nacionalnosti Hrvata, mještana sela Tomašice u koncentracioni logor “Keraterm”, tijekom srpnja 1992. godine.

BORIĆ, BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Kao pripadnik srpske po­strojbe je, koncem svibnja 1992. godine, skupa sa Nikolom Nenadićem, Dragišom i Đurom Pupovcem i Mladenom Pupovcem, počinio ubojstvo (zaklali su ih!) sta­rijih osoba (bračni par Hasan i Zlata Murčehajić) muslimanske nacionalnosti, mještana mjesta Kozaraca.

BOROVNICA, (MLAĐO) GORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Kozarca, općina Prijedor, proćelav, do rata je radio kao konobar u lokalu “Ruža” u mjestu Kozarcu. Kao pripadnik srpske po­strojbe je, 27.05.1992. godine, u mjestu Kozarcu (u blizini mjesne trgovine) iz kolone civila muslimanske nacionalnosti, koja se pod oružanom pratnjom “srpskih vojnika” kretala kroz mjesto Kozarac, odvojio trojicu muškaraca: Redžepa Forića, Ekrema Karabašića i Ismeta Karabašića, te ih odveo do lokacije zvane “Kula”, gdje su navedena trojica Muslimana poslije pronađena mr­tva. U periodu svibanj/lipanj 1992. godine, sudjelovao je u pljački civilne imovine iz objekata u Kozaracu.

BOSANČIĆ, RAJKO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz Agina Sela kod Banja Luke (općina Banja Luka). Kao pripadnik srpskih snaga sudjeluje u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Osobno je u više navrata su­djelovao u pljačkanju relikvija i umjetnina iz katoličke crkve sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca. U studenom 1998. godine, njegova supruga je na ba­nja­lučkoj tržnici prodavala, iz navedene crkve opljačkanu imovinu (kaleže) uz objašnjenje da ‘ima dosta toga još’.

BOŽIĆ, MARINKO - muškarac, po nacionalnosti Sr­bin, nepoznatne starosne dobi, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Kao pripadnik srpskih snaga, uz druge “srpske vojnike”, su­djelovao je u prisiljavanju civila hrvatske nacionalnosti, mještana sela Vrbanjaca da se kreću ispred “srpskih snaga kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila.

BOŽIĆ, MIRKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nepoznatne starosne dobi, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Kao pripadnik srpskih snaga, uz druge “srpske vojnike”, sudjelovao je u prisiljavanju civila hrvatske nacionalnosti, mještana sela Vrbanjaca da se kreću ispred “srpskih snaga kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila. Sudjelovao je u pljački civilne imovine i dobara te ubojstvima i protjerivanju civilnog pučanstva s područja općine Kotor Varoš.

BRĐANIN ing., RADOSLAV - iz Banja Luke, jedan od čelnika stranke SDS za Bosnu i Hercegovinu. Kao pripadnik najužeg političkog rukovodstva stranke SDS na razini Bosne i Hercegovine sudjelovao je u provođenju politike genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini. Osobno je, oko 25.06.1992. godine, bio u višesatnom posjetu koncentracionom logoru “Omar­ska” kojom prilikom je prošao pored zatočenika, koje su logorske vlasti postrojile. Bio je u mogućnosti izdati zapovjed za obustavu provedbe zločina nad zatočenicima logora “Omarske” a to nije učinio. Od 1992. do 1995. godine, obnašao je razne dužnosti (“ministar urbani­zma, građevinarstva i komunalnih poslova” idr.) u vladi “Republike Srpske”.

BRAJIĆ, VELJKO “CRNA STRELA” ‑ mu­ška­rac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Sanskog Mosta u istoimenoj općini. Kao načelnik za sigurnost “6. krajiške brigade” koja je djelovala u sastavu “Banjalučkog korpusa” tzv. “Srpske vojske”, tijekom 1992. godine, su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja, napose u selima Staroj Rijeci, Briševu i Raljašu, u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

BRDAR, BOGDAN ili BRANIMIR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Kao pripadnik srpske postrojbe zvane “Suha rebra” a pod zapovjedanjem Zorana Niševića, 31.05.1992. go­dine, sudjelovao je u masovnom protjerivanju civilnog pučanstva hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz pri­jedorskog naselja Puharske kojom prilikom je ozljeđeno i ubijeno nekoliko muškaraca dok je jedan muškaraca je uhićen i odveden u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

BUDIMIR, SLAVKO ‑ muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Kao načelnik sigurnosti “5. kozarske brigade” koja djeluje u sastavu “Banjalučkog korpusa” “Srpske vojske”, su­djelovao je u genocidu na području općine Prijedor i na području ljubijskog kraja.

BUTKOVIĆ, (NIKOLA) TIHOMIR “PIMO” - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Gornje Ravske po­red Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992., bio je sudi­onik u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Gornja Ravska. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Sta­ra Rijeka, Briševo, Raljaš) napose od 23. – 26. srpnja 1992. Odabirao je civile hrvatske nacionalnosti s podru­čja sela Gornja Ravska a koji su potom bili uhićeni i zatvoreni u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

ČAĐO, ČEDOMIR “SARAJLIJA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, 30.05.1992. godine, u gradu Prijedoru, ispred poduzeća “Bosnamontaža” ubio je Adnana Kadirića. Tijekom ožujka 1994. godine, prisi­ljavao je, u blizini grada Brčkog, Hrvate i Muslimane dovedene s područja općine Prijedor, na obavljanje pri­si­­l­nog rada (kopanje rovova) koji se odvijao na prvoj crti bojišnice.

ČAVLOVIĆ, (IVO) DRAGO “GLUVA KUJA” - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Gornje Ravske pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992., bio je sudionik u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Gornja Ravska. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš) napose od 23. – 26. srp­nja 1992. Odabirao je civile hrvatske nacionalnosti s područja sela Gornja Ravska a koji su potom bili uhićeni i zatvoreni u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

ČULIĆ, MILORAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (op. Prijedor). Prijetio pojedinim Hrvatima (muškarcima) iz sela Šur­kovca da će ih osobno ubiti ako ne pristupe u redove “Srpske vojske”. Nakon ovakovih prijetnji navedene osobe su napuštale ljubijski kraj i izbjegle u Republiku Hrvatsku.

ČULIĆ, DRAGAN “ČULE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području ljubijskog kraja, tijekom 1992. godine. Prijetio pojedinim Hrvatima, (muškarcima) iz sela Šurkovca da će ih osobno ubiti ako ne pristupe u redove “Srpske vojske”. Nakon ovakovih prijetnji navedene osobe su napuštale ljubijski kraj i iz­bjegle u Republiku Hrvatsku.

ĆORIĆ, VASO “LUGAR” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji lugar od kuda mu je i nastao nadimak, s područja općine Prijedor. Kao pripadnik srpske postrojbe, oko 25.05.1992. g., počinio je uboj­stvo starijih osoba (bračni par Omer i Fatima Ma­hmuljin) muslimanske nacionalnosti, mještana mjesta Kozaraca.

ĆULIBRK, (DUŠAN) DOBRIVOJE “BRACO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 28.01.1956. godine, iz Doboja. Od njenog osnutka je pripadnik eks­tremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. go­dine, sku­pa s drugim članovima navedene skupine su­djeluje u izvođenju terorističkih akcija (miniranja obje­kata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja ugle­dnijih gra­đana hrvatske ili muslimanske nacionalno­sti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripa­dnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

ĆULIBRK, KUZMAN “KUDŽO” ili “KUĐA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, bio je sudionik u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja, napose u selima Staroj Rijeci, Briševu, Raljašu u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

ĆURGUZ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Dana, 30.05.1992. godine, sudjelovao je u protjerivanju, zlostavljanju, mučenju i ubijanju civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti u gradu Prijedoru, a napose u Partizanskoj ulici kojom prilikom je ubijen veći broj Hrvata i Muslimana stanovnika te ulice.

ĆURGUZ, (UROŠ) MILAN “KRIVI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Brutalno je maltretirao uhićene civile hrvatske i muslimanske nacionalnosti nakon čega je iste odvodio u koncentracione logore “Keraterm”, “Omar­ska”. U koncentracionom logoru “Omarska” je ukazivao na pojedine zatočenike koje bi potom logorski čuvari izdvajali i ubijali. Prema nekim informacijama Milana Ćurguza zvanog “Krivi”, ubio je Savo Pušac sredinom srpnja 1992. godine.

ĆURGUZ, (VELJKO) MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Kao pripadnik policijskih snaga zvanih “Srpska milicija”, tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Osobno je brutalno fizički maltretirao civile muslimanske nacionalnosti u prostorijama policijske postaje “Ljubija” u Ljubiji, a potom iste ubio na lokalitetu zvanom “Redak”.

ĆURGUZ, (UROŠ) PETAR “PERO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja, te zastrašivanja i terora nad zatočenim civilima u koncentracionom logoru “Trnopolje”.

DALJEVIĆ, JOVO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, zastrašivao je i terorizirao civi­lno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti sela ljubijskog kraja. Koncem 1992. godine, na području mjesta Ljubije, pucajući iz vatrenog oružja, pokušao je ubiti jednog muškarca, civila hrvatske nacionalnosti.

DALJEVIĆ, RADOVAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području općine Prijedor.

DALJEVIĆ, SRETKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti sela ljubijskog kraja. Ukazivao je na pojedine civile hrvatske nacionalnosti s područja ljubijskog kraja, koje su potom “srpski policajci” uhitavali i zatvorali u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

DALJEVIĆ, STAKA - žena (Jovina supruga), po nacionalnosti Srpkinja iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovala je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Osobno je, u selu Ljeskarama pored Ljubije, na stravično brutalan način usmrtila (žlicom za jelo zaklala) oko 15 uhićenih i zavezanih civila muslimanske nacionalnosti.

DELIĆ, (ANTE) JURICA “POGIN” - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Batkovaca (općina San­ski Most). Tijekom 1991. godine, kao tenkista sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, na “autoputu” (kod motela “Sje­ver” i “Jug”) kod Novske, a od početka svibnja 1992. godine, sudjluje u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

DELIĆ, NEĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). U periodu od poče­tka mjeseca svibnja 1992. godine pa nadalje sudjeluje u pljačkanju imovine bogatijih i imućnijih Hrvata i Muslimana na području općine Prijedor.

DELIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. U periodu od početka mjeseca svibnja 1992. godine pa nadalje sudjeluje u pljačkanju imovine bogatijih i imućnijih Hrvata i Muslimana na području općine Prijedor.

DEMIROVIĆ, ENIZ - muškarac, po nacionalnosti Musliman, iz Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, bio je sudionik u genocidu nad civilnim pučanstvom sela Agići i Čolopek (općina Bosanski Novi). Plja­čkao je civilnu imovinu i dobara na području sela Gor­nji Volar i Šurkovac (sela nastanjena hrvatskim pučanstvom) u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

DEMIROVIĆ, (ENIZ) JASMIN - muškarac, po nacionalnosti Musliman, iz Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992., bio je sudionik u genocidu nad civilnim pučanstvom sela Agići i Čolopek (općina Bosanski Novi). Pljačkao je civilnu imovinu i dobara na području sela Gornji Volar i Šurkovac (sela nastanjena hrvatskim pučanstvom) u ljubijskom kraju (općina Prijedor).

DEVIĆ, VITOMIR - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Nin­ković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju te­rorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, pre­mlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene sve­srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna uboj­stva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

DIDOVIĆ, MARKO - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Žuna pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine, sudjelovao u agresiji na Hrvatsku (na području mjesta Lipik i Novska), a od početka svi­bnja 1992. godine, aktivno surađuje sa okupacionim srpskim vlastima na području ljubijskog kraja. Sredi­nom srpnja 1992. godine, biva uhićen i odveden u koncentracioni logor “Omarska” ali i tu, za razliku od ostalih zatočenika logora, ima povoljan tretman i smještaj. Po oslobađanju iz koncentracionog logora “Omarska” pri­stupa u redove srpskih snaga i sudjeluje u borbenim djelovanjima na području bosanske Posavine.

DOŠEN, ĐORĐE “ĐOLE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik bivše “JNA” bio je sudionik u agresiji i razaranju sela, mjesta, naselja i gradova u Hrvatskoj (napose na području zapadne Slavonije) tijekom 1991. godine. U periodu od početka mjeseca svibnja 1992. godine, sudjeluje u maltretiranju, zlostavljanju, mučenju i ubijanju civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području općine Prijedor. Kao “zaslužnom ratniku” bio mu je dozvoljen pristup u koncentracione logore “Keraterm” i “Omar­ska” u kojim prilikama je brutalno premlaćivao, zlosta­vljao, mučio i ubijao zatočene Hrvate i Muslimane. Oso­bno je izjavljivao (u kavani kojoj je postao “vlasnik”), kako je tijekom mjeseca srpnja 1992. godine, u blizini visećeg mosta preko rijeke Sane, na lokalitetu zvanom “Žeger” ubio 28 muškaraca koji su prethodno bili uhićeni i tu dovezeni iz sela Bišćana i Hambarina (u tim selima su živjeli samo Muslimani). Početkom kolovoza 1992. godine, u selu Čarakovu na lokalitetu zvanom “Žeger” je, na visećem mostu ubio i u vodu rijeke Sane bacio Ivana Jurića zvanog “Pute”. Tijekom 1995. godine iz Prijedora je odveo i ubio Julinku Butković.

DOŠENOVIĆ, (STANKO) DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (GOJKO) DRAŽENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (DRAGAN) GORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (STANKO) GORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (PERO) MARKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (GOJKO) MILENKO “MILE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (MIRKO) MILANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (GOJKO) MIRKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, od prvih barikada tzv. “balvan revolucije” 1990. godine, na području oko Knina pa do otvorene oružane agresiji tijekom 1991. i 1992. godine. Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, (DUŠAN) PETAR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DOŠENOVIĆ, RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Tijekom 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DRAGIČEVIĆ, BOŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Do rata je bio zaposlen u tvornici “Celuloza” u Prijedoru. Tijekom pe­rioda svibanj/kolovoz 1992. godine, bio je u koncentracionom logoru “Trnopolje” u svojstvu logorskog čuvara.

DRAGOSAVLJEVIĆ, ŽIVKO “ŽIKA” - mu­ška­rac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio u prijedorskom općinskom sudu kao sudac za krivična djela, iz grada Prijedora. Tijekom perioda svibanj/kolovoz 1992. godine, u više navrata je boravio u koncentracionom logoru “Omarska” u funkciji isljednika, a pri svojim boravcima je provodio isljeđivanja nad Hrvatima i Mu­slimanima koji su bili zatočeni u koncentracionom logoru “Omarska”.

DRINČIĆ, STIPO - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku (na podru­čju zapadne Slavonije), a od početka svibnja 1992. go­dine, aktivno surađuje sa okupacionim srpskim vlastima na području ljubijskog kraja u provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

DRLJAČA, SIMO ‑ muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti oko 50 godina, pravnik po profesiji, rođen u selu Dabaru (općina Sanski Most) a zaposlen u Osno­vnoj glazbenoj školi u Prijedoru gdje i živi. Kao član “Srpskog kriznog štaba opštine Prijedor” sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti općine Prijedor. Od 30.04.1992. godine, nakon nasilne smjene legitimne vlasti u općini Prijedor, postavljen je za načelnika civilne policije zva­ne “srpska policija” u Prijedoru. Sebi pretpostavljenima je bio osobno odgovoran za masovna uhićenja Hrvata i Muslimana te njihova odvođenja u koncentracione logore “Keraterm, “Trnopolje” i “Omarska”, kao i za ‘bes­prijekorno funkcioniranje’ navedenih koncentracionih logora. Osobno je potpisivao sve spiskove i zapovjedi za likvidacije. Su/odgovoran je za sve zločine koje su počinili njemu podređeni pripadnici “srpske policije” i čuvari u koncentracionim logorima “Keraterm”, “Trno­polje”, “Omarska”.

DRLJAČA, BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Dragotinje (općina Prijedor). Kao pripa­dnik srpske postrojbe, 08.06.1992. godine, skupa sa Mi­lanom i Mladenom Pekija, u prijedorskom naselju Ra­škovcu je, prilikom pokušaja silovanja nanio više ozljeda po tijelu I.K. (žena, po nacionalnosti Muslimanka, iz prijedorskog naselja Raškovac). Nakon neuspjelog po­kušaja nasilnog obljubljivanja opljačkao je imovinu iz kuće I.K.

DURKOVIĆ, NENAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, u vrijeme provedbe zločina živio u mjestu Ljubiji (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

DURKOVIĆ, PREDRAG - muškarac, po nacional­nosti Srbin, u vrijeme provedbe zločina živio u mjestu Ljubiji (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad ci­vi­lnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja i Sjeverozapadne Bosne.

ĐEKANOVIĆ, NEDJELJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, star oko 50 godina, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u gradu Kotor Varoši. Kao čelnik Srpske demokratske stranke (SDS) općine Kotor Varoš, od samog početka 1992. godine, nastojao je pripojiti općinu Kotor Varoš paradržavnoj tvorevini “SAO Bosanskoj Krajini”. Tijekom lipnja 1992. godine, organizirao je masovno uhitavanje civilnog pučanstva hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području općine Kotor Varoš kojom prilikom su uhićene osobe bile izložene brutalnim fizičkim maltretiranjima od strane pripadnika srpskih snaga, Hrvatu S. M.-u je slomljena ruka od nanešenih mu udaraca. Nakon provedenog uhićenja civili su zatvarani u logore, među zatočenim osobama su bili i: D. H., starac od oko 80 godina; T. I.; M. A.; M. K.; M. H.; S. H.; S. V.; I. V. i M. I. retardirana osoba.

ĐUKANOVIĆ, DUŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe je tijekom lipnja i srpnja 1992. godine, u više navrata dolazio u koncentracioni logor “Keraterm”, u tim prilikama je zlostavljao, brutalno premlaćivao i mučio zatočene Hrvate i Muslimane.

ĐUKIĆ, MIĆO “ĐUKA” - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz Banja Luke. Od 1991. do 1995. godine, radio je u “Uredu za odbranu u Banja Luci”, i to na raspoređivanju Hrvata i Muslimana na radnu obvezu, a nerjetko je pojedince upućivao u koncentracioni logor “Manjaču”. Sam je sebe prozvao ‘vojvodom’. Postoje informacije da je on jedan od organizatora rušenja i pa­ljenje katoličke župne crkve i ureda u Presnačama, kada su ubijeni i spaljeni svećenik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić (navodno su ‘njegovi ljudi’ neposredno prije miniranja obavještavali Srbe – mještane Presnača da otvore vrata i prozore na kućama jer će doći do eks­plozije. Od drvenog i limenog materijala porušene crkve načinio je nadstrešnicu /tendu/ ispred ulaza u kafić kojem je vlasnik). Od 1995. godine često dolazi u Republiku Hrvatsku (Stara i Nova Gradiška, Okučani, Dvor, Hrvatska Kostajnica, Bodegraj, Veliki Grđevac…) gdje obilazi svoje poznanike, Hrvate koji su bili pripadnici srpskih snaga.

ĐUKIĆ, NENAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji poljoprivrednik, iz sela Jugovca pored Ljubije (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u periodu od 20. do 26.07.1992.

ĐURIĆ, PERO “ZAGREBČANIN” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, u vrijeme provedbe zločina živio u mjestu Ljubiji – općina Prijedor. Sudjelovao je u za­strašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Brutalno se fizički iživljavao nad bivšim zatočenicima koncentracionog logora “Keraterm”, “Trnopolje”, “Omarska” nakon njihova otpuštanja iz zatočeništva. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Osobno je počinio ubojstvo najmanje jednog civila hrvatske nacionalnosti (Ive Gavranovića iz Ljubije). Osobno je počinio najmanje jedno silovanje (žena je hrvatske nacionalnosti s područja ljubijskog kraja).

ĐURIĆ, RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslima­nske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Oso­bno je, 16.06.1992. oko 2:30 sati, sudjelovao u nezakonitim uhićenjima i zatvaranjima civila hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti mjesta Ljubije.

ĐURIĆ, SLADOMIR - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, star oko 25 godina, rođen u selu Đurićima kod Hrvaćana (općina Kotor Varoš), u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varošu. Tijekom kolovoza 1992. godine, u više navrata je počinio, silovanje više ženskih osoba muslimanske nacionalnosti, s područja općine Kotor Varoši, koje su bile zatočene u logoru “Pilana” u samom mjestu Kotor Varoši.

ĐURIĆ, STEVAN “STIVEN” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Osobno je sudjelovao u nezakonitim uhićenjima, za­tvaranjima i brutalnim fizičkim maltretiranjima civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti mjesta Ljubije, 16.06.1992. oko 2:30 sati, i 10.07.1992. godine. Su­djelovao je u odvođenju uhićenih civila u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

ĐURIĆ, (RISTO) STOJAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 03.12.1952. godine u teslićkom selu Buletiću gdje i živi. Od njenog osnutka je pripadnik eks­tre­mne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, sku­pa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

ĐURIĆ, VOJKAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

FILIPOVIĆ, UROŠ - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Kao pripa­dnik srpske postojbe, od svibnja 1992. godine, su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području općine Prijedor.

FUŠTAR, DRAGAN “FUŠTAR” i “FUJA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, visine oko 185 – 190 cm, težine preko 100 kg, proćelav, do rata je radio kao auto-mehaničar u prijedorskom poduzeću “Autotran­sport”, iz grada Prijedora – naselja Urija. U koncentracionom logoru “Keraterm” je bio zapovjednik jedne smjene logorskih čuvara u periodu od sredine svibnja do 05.08.1992. godine. Osobno je sudjelovao u plja­čkanju imovine, te zlostavljao, premlaćivao i mučio zatočene Hrvate i Muslimane u koncentracionom logoru “Keraterm”.

GA(J)IĆ, GORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja, napose u selima Staroj Rijeci i Briševu, u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

GALIĆ, (TOMO) ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Cikota (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela: Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

GAVRANOVIĆ, DUŠKO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe sudjelovao je, 30.05.1992. godine, u genocidu nad civinim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti grada Prijedora koji su stanovali u Partizanskoj ulici.

GAVRANOVIĆ, SAŠA - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođe­nju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

GAVRILOVIĆ, VUKAŠIN - muškarac, po na­cio­nalnosti Srbin, do rata je bio zaposlen u tvornici “Celuloza” u Prijedoru, s područja općine Prijedor. Tijekom perioda svibanj/kolovoz 1992. godine, bio je u kon­centracionom logoru “Trnopolje” u svojstvu logorskog čuvara.

GLAVAŠ, (ANĐELKO) MILENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 04.10.1970., u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Tijekom mjeseca kolovoza 1992. godine, pucajući iz neposredne blizine (iz automatske puške) u dva navrata je, nanio teže ozljede Muslimanki B. R. iz sela Vrbanjaca.

GLIGIĆ, MILE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. go­dine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

GLIGORIĆ, MILENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen u dobojskom selu Pridjel, nastanjen u Doboju, do rata je radio u ŽTP-u u Doboju.Uspostavom dobojskog ogranka SDS-a postaje njegovim tajnikom. Prvih dana srpske okupacije Doboja (početkom svibnja 1992.) preuzima lokalnu radijsku postaju (“Radio Doboj”) iz koje otpušta sve do tada zaposlene Hrvate i Muslimane, nakon čega svakodnevno, uz borbene pokliče u srpskom epskom stilu, veličajući “velikane” iz srpske povijesti, od cara Lazara do vojvode Sinđelića, Draže Mihajlovića, Nikole Kalabića, popa Momčila Đurića… učestalo poziva novopečene srpske “junake” i srpski narod u “konačni obračun s ustašama i islamskih fundamentalista na svetoj srpskoj zemlji”. Aktivno je pomagao Milanu Ninkoviću na organiziranju ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koje su pripadnici, od veljače 1992. godine,  počinili niz ratnih zločina (ma­sovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić… Sa pripadnicima skupine “MIĆE” se dovodi u vezu i nestanak većeg broja Hrvata i Muslimana s prostora dobojske regije za koje se ni danas ništa ne zna.

GLUŠAC, (BRANISLAV) MILORAD “TOŠO” ‑ muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Vo­lara (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, na mjesta u zapadnoj Slavoniji. Od početka mjeseca svibnja 1992. godine, saudjeluje u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja kao zapovjednik jedne od manjih srpskih postrojbi u sastavu “Ljubijskog bataljona”. Bio je zamjenik zapovjednika srpske postrojbe zvane “Ljubijski bataljon”, a koja je tijekom 1992. godine, djelovala u sastavu II. bataljuna, 43. mbtr (motorizirane brigade), I. krajiškog korpusa srpske vojske.

GOJIĆ, (GAVRO) JOVO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Su­djelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GOJIĆ, (VASO) MILENKO “KIKI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Sudjelovao je u nezakonitim uhićenjima, zatvaranjima i odvođenjima civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti ljubijskog kraja u koncentracioni logor “Omarska”.

GOJIĆ, (GAVRO) VASO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Su­djelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GORONJA, (DRAGAN) BOŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca (općina Sanski Most). Sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GRABAC, BOŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Sudjelovao je u provedbi genocida nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GRABEŽ, BOŠKO - muškarac, po nacionalnoti Srbin iz grada Prijedora (općina Prijedor). Kao pripa­dnik oružane pratnje konvoja autobusa kojima su iz koncentracionog logora “Omarska” u koncentracioni logor “Manjača” prevoženi zatočenici (Hrvati i Muslimani s područja općine Prijedor). Tom prilikom je, pred ulazom u koncentracioni logor “Manjača”, skupa s Gora­nom Babićem, iz autobusa izveo najmanje dvojicu zatočenika (Jasmina Ališića zvanog “Jama” i Hajru Bašića) i nakon mučenja i zlostavljanja ih ubio (zaklao).

GRABOVAC, NEDJELJKO “KAPETAN” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1947. godine, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe neometano je, u više navrata, tijekom lipnja i srpnja 1992. godine, ulazio u koncentracioni logor “Omarska” kojim prilikama je zlostavljao, mučio i silovao zatočene osobe hrvatske i muslimanske nacio­nalnosti.

GRAHOVAC, MARKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Su­djelovao je u nezakonitim uhićenjima, zatvaranjima i odvođenjima civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti ljubijskog kraja u koncentracioni logor “Omarska”. Su­djelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GRBIĆ, (MILAN) DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GRBIĆ, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Zastrašivao je i terorizirao civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz ljubijskog kraja.

GRBIĆ, RAJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GRBIĆ, ŽELJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GRUBAN, MOMČILO “ČKALJA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Pri­je­dor). Tijekom 1992. godine, kao neposredni zapovje­dnik jedne smjene logorskih čuvara bio je sudionik u provedbi zločina (brutalna fizička maltretiranja, muče­nja, ubojstva) nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”. Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa kojim su zatočeni Hrvati i Muslimani prevoženi iz koncentracionog logora “Omarska” u koncentracioni logor “Manjača” je, 06.08.1992. godine, skupa s ostalim pripadnicima oružane pratnje, ispred ulaza u koncentra­ci­oni logor “Manjača”, pozvao neke od zatočenika da iza­đu iz autobusa, te potom sudjelovao u ubojstvima istih.

GRUBIŠIĆ, MILUTIN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji mesar, iz Mrakovačke ulice u naselju Urijama u gradu Prijedoru (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske vojne policije, tijekom srpnja 1992. godine (nakon 20.07.1992.), u koncentracionom logoru “Keraterm” je, skupa s Miodragom i Ostojom Grubišićem sudjelovao u ubojstvu zatočenog Edina (Mehmed) Mušića.

GRUBIŠIĆ, MIODRAG - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz Mrakovačke ulice u naselju Urijama u gradu Prijedoru (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske vojne policije, tijekom srpnja 1992. godine (nakon 20.07.1992.), u koncentracionom logoru “Keraterm” je, skupa s Milutinom i Ostojom Grubišićem sudjelovao u ubojstvu zatočenog Edina (Mehmed) Mušića.

GRUBIŠIĆ, OSTOJA - muškarac, starosti oko 60 godina, po nacionalnosti Srbin, iz Mrakovačke ulice u naselju Urijama u gradu Prijedoru (općina Prijedor). Tijekom srpnja 1992. godine (nakon 20.07.1992.), u koncentracionom logoru “Keraterm” je, skupa s Milutinom i Miodragom Grubišićem sudjelovao u ubojstvu zatočenog Edina (Mehmed) Mušića.

GRUJIČIĆ, BOŠKO - muškarac, rođen oko 1955. godine, po nacionalnosti Srbin, iz sela Koprivne (općine Sanski Most). Sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području općina Sanski Most i Prijedor (sela: Redka, Stare Rijeke, Briševa u ljubijskom kraju u periodu od 23. do 26.07.1992.). Na području sela Redka nedaleko Starog Majdana (općina Sanski Most) su­djelovao je u ubojstvu tri žene (25. srpnja 1992.).

GRUJIČIĆ, BOŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Zecova pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GVOZDEN, MILE - muškarac (starosti oko 26. godina u vrijeme zločina), po nacionalnosti Srbin, iz sela Usoraca (općina Sanski Most). Kao pripadnik srpske postrojbe iz sela Usoraca (općina Sanski Most) je, početkom mjeseca studenog 1992. godine, u selu Tomašici ubio četiri civila, po nacionalnosti Hrvata, mještana tog sela. Kao pripadnik srpske postrojbe iz sela Usoraca (općina Sanski Most) je, 05.12.1992. godine oko 14:00 sati, u selu Tomašici (općina Prijedor), u dvorištu kuće obitelji Šalić, iz vatrenog oružja ubio četiri civila, po nacionalnosti Hrvata iz sela Tomašice: Milu To­­pa­lo­vića, Peru Topalovića, Draginju Šalić i Maru Šalić, a teško ozljedio jednog Hrvata, civila, mještanina sela Toma­šica. Oko 07.12.1992. godine, je svome rođaku Neđi Joviću (po nacionalnosti Srbinu, iz sela Tomašice) izjavio (hvalio se!) da je osobno ubio 8 Hrvata iz sela Tomašice.

JANJIĆ, (MOMO) NIKICA - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Tijekom lipnja 1992. godine, u koncentracionom logoru “Omarska” je premlaćivao zatočene Hrvate i Muslimane s područja općine Prijedor.

JANJOŠ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992., sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

JANJOŠ, PREDRAG - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Pri­jedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

JANJOŠ, RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Tijekom 1992. go­dine, bio je sudionik u uhićenju civilnog pučanstva hrvatske nacionalnosti sela Kalajeva pored Ljubije i odvođenja istih u koncentracioni logor “Omarska”.

JANKOVIĆ, DUŠAN “DULE” - muškarac, po na­ci­onalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Kao zapovjednik policijske postrojbe zvane “Srpska po­li­cija” iz Prijedora sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području općine Prijedor. Osobno je određivao i potpi­si­vao sve naloge za odvođenje uhićenih osoba u koncentracione logore “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska”.

JELIČIĆ, DRAGOJA - muškarac, po nacionalnosti Srbin, predsjednik SDS-a za selo Cikote, iz sela Cikota (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

JELISAVAC, MIŠO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Tijekom 1992. go­dine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Musli­manima na području ljubijskog kraja (općina Prijedor).

JELISAVAC, (RAJKO) RADENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja (općina Prijedor). Odvodio je, tijekom perioda svibanj/srpanj 1992. godine, nezakonito uhićene civila (s područja ljubijskog kraja) u koncentracioni logor “Omarska”.

JEVTIĆ, (LAZO) BORO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja – sela: Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (općina Prijedor), napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine.

JEVTIĆ, OSTOJA “RANJO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja – sela: Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (općina Prijedor), napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine.

JEVTIĆ, (LAZO) PERO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja – sela: Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (općina Prijedor), napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine.

JEVTIĆ, (MILE) PERO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja – sela: Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (općina Prijedor), napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine. Osobno je počinio ubojstva nekolicine civila hrvatske nacionalnosti, mještana sela Briševa.

JEVTIĆ, (PERO) RADE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja – sela: Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (općina Prijedor), napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine.

JEVTIĆ, (LAZO) STANOJE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja – sela: Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (općina Prijedor), napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine.

JEVTIĆ, (MIRKO) VASO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Su­dje­lovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja – sela: Stare Rijeke, Briševa, Raljaša (općina Prijedor), napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine.

JEŠIĆ, BRANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.Dana, 20.07.1992. godine, zapalio je džamiju u selu Bišćanima tako što je u istu ispalio projektil iz oružja zvanog “zolja”.

JOKIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Kao pripa­dnik jedne smjene čuvara u koncentracionom logoru “Omarska” je, u periodu od 20.07. do 03.08.1992. go­dine, pucao (rafalnom paljbom) iz automatske puške u skupinu Muslimana, mještana sela Rizvanovića, koje su pripadnici srpskih snaga uhitili u selu Rizvanovićima i dovezli u koncentracioni logor “Omarska”.

JOVIČIĆ, TRIVUN - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, dolazio je u koncentracioni logor “Omarska” kojim prilikama je vršio isljeđivanja zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”.

JOVIĆ, MILE - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Kao zapovjednik vojne policije “Srpske vojske” u Prijedoru, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području općine Prijedor. Izdavao je zapovijed, sebi potčinjenima pripadnicima srpske vojne policije, koje su polučile masovna strada­nja civilnog pučanstva hrvatske i muslimanske nacio­nalnosti na području općine Prijedor.

JOŠKIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, oko 25.07.1992. godine, na nogometnom stadionu u mjestu Ljubiji (općina Prijedor), provodio je brutalna zlostavljanja i premlaćivanja skupine Muslimana koji su uhićeni u selu Miskoj Glavi (općina Prijedor) i nakon par dana dovedeni na dotični stadion.

JURIĆ, (NIKOLA) IVICA “JURIKA” - mu­ška­rac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Gornje Ravske pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, bio je sudionik u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Gornja Ravska i Tisova. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Tisova, Gornja Ravska, Garevica, Stara Rijeka, Briševo, Raljaš) napose od 23.- 26. srpnja 1992. go­dine. Provdio je prisilnu mobilizaciju Hrvata sela Gornja Ravska i Tisova u oružane redove tzv. “srpske vojske” (jedan dio mobiliziranih Hrvata je poginuo na ratištima u Bo­sanskoj Posavini). Odabirao je civile hrvatske nacio­nalnosti s područja sela Gornja Ravska a koji su potom bili uhićeni i zatvoreni u koncentracione logore “Keraterm”, “Omarska”…. Od strane srpskih vlasti je optužen da je u noći 07/08. studenog 1992. godine, sudjelovao u ubojstvu svećenika Ivicu Grgića – župnika katoličke župe Ravska.

JURIĆ, (IVICA) NIKOLA - muškarac, po nacionalnosti Hrvat iz sela Gornje Ravske pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, bio je sudionik u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Gornja Ravska i Tisova. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i musli­manske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Tisova, Gornja Ravska, Garevica, Stara Rijeka, Bri­še­vo, Raljaš) napose od 23.- 26. srpnja 1992. godine. Provodio prisilnu mobilizaciju Hrvata sela Gornja Ravska i Tisova u oružane redove tzv. “srpske vojske” (jedan dio mobiliziranih Hrvata je poginuo na ratištima Bosanske Posavine); odabirao civile hrvatske nacionalnosti s područja sela Gornja Ravska a koji su potom bili uhićeni i zatvoreni u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

JURIŠIĆ, (BOŠKO) BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik naoružane srpske skupine (pod neposrednim zapovjedništvom “vojvode” Miće Jurišića i Drage Tintora) koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine. Oko 23.07.1992. godine, u selu Čarakovo je, skupa sa Borom Jurišićem brutalno ubio (sasjekao sjekirom!) Adema Hodžića.

JURIŠIĆ, LJUPKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske skupine (pod neposrednim zapovjedništvom samozvanog “vojvode” Miće Jurišića) koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

JURIŠIĆ, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora naselja Tukova (općina Prijedor). Kao samozvani “četnički vojvoda” i jedan od zapovjednika (uz Dragu Tintora) naoružane srpske sku­pine koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine. Osobno je, tijekom kolovoza 1992. godine, pred skupinom od 5 osoba srpske i jednom osobom muslimanske nacionalnosti, izjavio kako je, 13.06.1992. godine, u selu Čara­kovu, pobio cijelu hrvatsku obitelj prezimenom Ećimo­vić. Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa i kamiona kojima su, 21.08.1992. godine, srpske vlasti s područja općine Prijedor protjerali veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, bio je sudionikom odvajanja više od 200 civila, muškaraca koje su potom na različite načine pobili na rubu kanjona rijeke Ugar (lokalitet zvan “Koričanske Stjene”) na području općine Skender Vakufa.

JURIŠIĆ, (MILAN) MLAĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz Prijedora naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine. Oko 23.07.1992. godine, u selu Čarakovo je, skupa sa Borom Jurišićem brutalno ubio (sasjekao sjekirom) Adema Hodžića.

JURIŠIĆ, (MILAN) RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio na željeznici, iz grada Prijedora naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripa­dnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine. Osobno je, 20.07.1992. godine, počinio ubojstvo Mirhada Mrkalja iz sela Bišćana.

JURIŠIĆ, VULE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz Prijedora naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na podru­čju sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa (općina Prijedor) i Stare Rijeke (općina Sanski Most) u periodu od 20. do 26.07.1992. godine. Osobno je počinio ubojstvo Sabahudina Musića iz sela Čarakova.

JURIĆ, MARINKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1964 godine, iz sela Novakovića (općina Kotor Varoš). Dana, 13.08.1992. godine, u selu Dabovcima je sudjelovao u masovnom strijeljanju civilnog pučanstva, mještana sela Dabovaca. Tom prilikom je ubijen veći broj civila muslimanske nacionalnosti tog sela.

KAČAVENDA, DRAŽEN - muškarac, po nacional­nosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik jedne smjene čuvara u koncentracionom logoru “Omarska”, u periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, sudjelovao je u zlostavljanju, brutalnom fizičkom maltretiranju te ubojstvima Hrvata i Muslimana koji su bili zatočeni u koncentracionom logoru “Omarska”.

KADRIJA, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe je, oko 25.07.1992. godine, na nogometnom stadionu u mjestu Ljubiji, brutalno zlostavljao i pre­mlaćivao skupinu Muslimana koji su uhićeni u selu Miskoj Glavi i nakon par dana dovedeni na dotični stadion. Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa i kamiona kojima su, 21.08.1992. godine, srpske vlasti s područja općine Prijedor protjerale veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, bio je sudionikom odvajanja više od 200 civila muškaraca koji su potom na različite načine pobijeni na rubu kanjona rijeke Ugar (lokalitet zvana “Koričanske Stjene”) na području općine Skender Vakufa.

KANDIJA, DRAŠKO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz mjesta Kozaraca – naselja Podgrađa (općina Prijedor). Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa i kamiona kojima su, 21.08.1992. godine, srpske vlasti s područja općine Prijedor protjerale veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, bio je sudionikom odvajanja više od 200 civila muškaraca koji su potom na različite načine pobijeni na rubu kanjona rijeke Ugar (lokalitet zvana “Koričanske Stjene”) na području općine Skender Vakufa.

KARADŽIĆ, RADOVAN - muškarac (?), starosti 49 godina, po nacionalnosti crnogorski Srbijanac, po zanimanju psihijatar, rođen u selu Petnici u Crnoj Gori. Godine 1990. osnovao je Srpsku demokratsku stranku (SDS) u Bosni i Hercegovini. Postoje opravdne indicije da je kao politički vođa bosanskih Srba odgovoran je za rat (1992.) i oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu i njenu legitimno izabranu Vladu u Sarajevu, nasilno zauzimanje dvije trećine zemlje i progona više od pola mi­lijuna Hrvata i Muslimana, zbog provedbe politike genocida. Od 1992. do 1995. godine, predsjednik je samo­zvane ‘Republike Srpske’. Suodgovoran je za nasilja počinjena civilima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Suodgovoran je za oružane napade na vojnike UN i njihovo omalovažavanje. Na ‘Zapadu’ važi za ratnog zločinca a Međunarodni sud u Haagu pokre­nuo je istragu protiv njega. Poznate su njegove izjave: ‘Ako prestanemo ratovati bit ćemo svi ubijeni’. David Rieff, američki stručnjak za Balkan je izjavio: ‘Karadžić je lažac, ali on ne laže kao drugi političari, već kao teško bolestan šizofreničar.’

KARAGIĆ, SLOBODAN - muškarac, po nacional­nosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođe­nju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

KARAJICA, SVETO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio kao medicinski tehničar u domu zdravlja u mjestu Kozaracu, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe sudjelovao je, u periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, u zlostavljanju i maltretiranju civilnog pučanstva muslimanske nacionalnosti u selu Suhom Brodu pokraj Kozarca te pljački imovine iz civilnih objekata.

KARLICA, SIMO - muškarac (starije životne dobi), po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Oko 24.07.1992. godine, u selu Miskoj Glavi je, iz zgrade tamošnjeg “Društvenog doma” izveo 10 zatočenih Muslimana i ubio (zaklao) ih.

KATANA, BRANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

KATANA, ĐURO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

KATANA, NEĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, predsejdnik SDS-a za selo Donji Volar, iz sela Donjeg Volara (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

KEREZ, VOJIN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nepoznatne starosne dobi, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Kao pripadnik srpskih snaga, uz druge “srpske vojnike”, sudjelovao je u prisiljavanju civila, mještana sela Vrbanjaca da se kreću ispred “srpskih snaga kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila. Su­djelovao je pri pljački civilne imovine i dobara te u ubojstvima i protjerivanju civilnog pučanstva s podru­čja općine Kotor Varoši.

KEREZOVIĆ, BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nepoznatne starosne dobi, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Kao pripadnik srpskih snaga, uz druge “srpske vojnike”, sudjelovao je u prisiljavanju civila, mještana sela Vrbanjci da se kreću ispred “srpskih snaga kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila. Su­djelovao je pri pljački civilne imovine i dobara te u ubojstvima i protjerivanju civilnog pučanstva s podru­čja općine Kotor Varoši.

KEREZOVIĆ, NEĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nepoznatne starosne dobi, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Kao pripadnik srpskih snaga, uz druge “srpske vojnike”, sudjelovao je u prisiljavanju civila, mještana sela Vrbanjci da se kreću ispred “srpskih snaga kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila. Su­djelovao je pri pljački civilne imovine i dobara te u ubojstvima i protjerivanju civilnog pučanstva s područja općine Kotor Varoši.

KESER, DUŠAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik policijske po­strojbe zvane “Srpska policija” iz grada Prijedora, tijekom noći 29./30.03.1994. godine je u gradskom naselju zvanom Raškovac-Skela, ubio Šefiku i Timka Hergić (bračni par muslimanske nacionalnosti).

KESOR, SAVAN “ŽORŽ” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio kao taksisa, iz grada Pri­jedora (općina Prijedor). Kao pripadnik policijske po­strojbe zvane “Srpska policija” u Prijedoru je, tijekom lipnja 1992. godine, sudjelovao u pljačkanju imovine protjeranih, zatočenih ili ubijenih Hrvata i Muslimana s područja općine Prijedora. Slovio je za ‘sljedbenika’ Srđe Srdića kao idejnog vođe, i bezpogovorno je obavljao sve što mu je Srđo zapovjedio.

KEZUNOVIĆ, DRAGOMIR - muškarac, po na­ci­o­nalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstre­mne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, sku­pa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

KNEŽEVIĆ, DUŠAN “DUĆA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti preko 40 godina, visine oko 180 cm, težine preko 100 kg, iz sela Jelovca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, u periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, često je dolazio u krug koncentracionog logora “Keraterm”. U tim prilikama je zlostavljao, mučio, brutalno premlaćivao zatočene Hrvate i Muslimane od kojih je jedan broj podlegao ozlje­dama.

KNEŽEVIĆ, ĐOKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

KNEŽEVIĆ, GOJKO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

KNEŽEVIĆ, RADE - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Vršio je isljeđivanja zatočenika u koncentracionom logoru “Omarska”.

KNEGINJIĆ, ZORAN “TACNA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Kao pripadnik jedne smjene čuvara u koncentracionom logoru “Trnopolje, jedne noći, koncem srpnja 1992. godine, izveo je iz kruga logora dvojicu zatočenika (oca i sina, Antu i Zorana Murgića) i ubio ih iz vatrenog oružja.

KOLUNDŽIJA, DRAGAN “KOLE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, negdje do 1988. godine, radio je u prijedorskom poduzeću “Autotransport – teretni saobraćaj” kao vozač kamiona a neposredno uoči izbijanja rata otvorio je privatnu tvrtku u kojoj se bavio auto-pri­jevozom (posjedovao je kamion marke “FAP” sa prikolicom), s područja općine Prijedor (selo Trnopolje ?). Kao pripadnik srpske postrojbe bio je, u periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, u koncentracionom logoru “Keraterm” kao zapovjednik jedne smjene logorskih čuvara u kojoj su se između ostalih nalazili: osoba pre­zi­menom Grujičić zvani “Grujo”, Radovan Kecman zvani “Stupar”, Milan Pauković zvani “Pilip” i Milan Pauković zvani “Mićo”. Iako je, prema mišljenjima mnogih preživjelih zatočenika, upravo ‘njegova’ smjena čuvara iskazala najviše ljudskosti i osjećaja za nji­ho­ve patnje, upravo je za vrijeme boravka ove smjene na du­žnosti, tijekom noći 24./25.07.1992. godine, u koncentracionom logoru “Keraterm” počinjen pokolj nad zatočenicima koji su bili smješteni u logorskoj prostori­ji br. 3, kojom prilikom je, iz vatrenog oružja ubijeno više od 140 a teže i lakše ozljeđeno preko 60 zatočenika.

KOMOSAR, PETAR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš) napose u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

KONDIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio kao zavarivač u prijedorskim poduzećima “Bosnomontaža” i “Tvornici zavarenih sklo­pova”, visine oko 180, težine oko 80 kg, iz grada Prijedora – naselja Čirkin Polja u blizini gostionice “Grmeč”. U koncentracionom logoru “Keraterm” je bio u funkciji zamjenika zapovjednika smjene logorskih čuvara, Dušana Fuštara zvanog “Fujo”. osobno je sudjelovao u brutalnom premlaćivanju zatočenika od kojih su najmanje trojica podlegla ozljedama koje su zadobili prilikom mučenja, zlostavljanju i premlaćivanja.

KOS, MILOICA “KRLE” - muškarac, po nacional­no­sti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Kao pripadnik smjene čuvara u koncentracionom logoru “Omarska” osobno je sudjelovao pri mučenjima, zlosta­vlja­njima, brutalnim premlaćivanjima zatočenika. Tije­kom noći 15./16.06.1992. godine, skupa s još trojicom stražara pretukao je Silvija Sarića (predsjednika općinskog HDZ-a) koji je od zadobijenih ozljeda i umro te Abdulaha Puškara koji je takođe umro od zadobijenih ozljeda.

KOVAČEVIĆ dr., MILAN “MIĆO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji liječnik-anesteziolog, rođen prije 55 godina u selu Božićima kod Prijedora, poznat po svojoj nekontroliranoj i kroničnoj sklonosti alkoholu, živio je u gradu Prijedoru. Predsjednik Izvr­šnog odbora općine Prijedor nakon nasilne smjene vla­sti (30.04.1992.). Ispred ‘Srpskog kriznog štaba opštine Prijedor’ potpisivao je spiskove za masovne likvidacije Hrvata i Muslimana prijedorske općine i rušenja njihovih vjerskih, stambenih i gospodarskih objekata. Osobno je sudjelovao u pojedinim pljačkama imovine ubijenih ili protjeranih Hrvata i Muslimana.

KOVAČEVIĆ, RANKO “BATO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Tijekom perioda od svibnja do kolovoza 1992. godine, je kao pripa­dnik policijske postrojbe zvane “Srpska policija” provodio uhićenja civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području grada Prijedora te njihovo odvođenje u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”. Dana, 27.06.1992. godine, je boravio u koncentracionom logoru “Omarska” i tom prilikom, zajedno sa “srpskim policajcem” koji se preziva Cvijić zvani “Cvijo” (po nacional­nosti Srbin, iz grada Prijedora) zlostavljao i brutalno pretukao zatočenika M.A.

KOVAČEVIĆ, (RAJKO) SLOBODAN - mu­ška­rac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, su­djelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

KOVAČEVIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Dabovcima gdje je i nastanjen (općina Kotor Varoš). Kao zapovjednik manje skupine pripadnika srpske vojske, sudjelovao je u zlostavljanju, maltretiranju i ispitivanju Muslimanke L. R. u selu Dabovcima, tijekom srpnja 1992. godine.

KOVRLJE, MIRKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz grada Prijedora. Tijekom perioda od svibanj do kolovoza 1992. godine, boravio je u zgradi prijedorske policije u funkciji isljednika i pri svojim boravcima je provodio isljeđivanja nad Hrvatima i Muslimanima koji su potom odvođeni u zatočeništvo u koncentracioni logor “Omarska”.

KRIVAJA, PERO “LIMAR”- muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji vozač kamiona, iz grada Pri­jedora. Osobno je, prema zapovijedi “srpskih vlasti” općine Prijedor, 25.07.1992. godine, kamionom (‘šle­perom’) odvezao iz kruga logora “Keraterm” više od 80 zatočenika (20 neozljeđenih i više od 60 što teže što lakše ozljeđenih) koji su bili smješteni na prikolici zajedno s više od 140 tijela, u koncentracionom logoru “Keraterm” ubijenih zatočenika. Osobno je, u nazočnosti Borislava Kragulja zvanog “Boban” i još trojice Muslimana izja­vio kako je 25.07.1992. godine, odvezao kamion iz logora “Keraterm” do rudnika “Tomašica” te otkvačio prikolicu od kamiona i otišao premda je znao da se na prikolici nalaze i žive osobe od kojih je veći broj bio ozljeđen.

KRIVAJA, SOLE “KRIVI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz grada Prijedora. Sudjelovao je u zločinu nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”.

KRNETA, BRANE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

KRNETA, MARKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara (zaselka Dubočaja) pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

KRSTIĆ, ZDRAVKO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u gradu Kotor Varoši gdje je radio kao “sekretar sekreta­rijata za narodnu odbranu općine Kotor Varoš”. Tijekom mjeseca lipnja 1992. godine, sudjelovao je u rušenju i uništavanju civilnih stambenih i gospodarskih objekata sela Hrvaćana, potpunom uništenju i spaljivanju dijela grada Kotor Varoši kojom prilikom je ubijen veliki broj civila, stanovnika tog dijela grada. Sudjelovao je, sredinom 1992. godine, i u masovnoj egzekuciji većeg broja civilnih osoba, pučana mjesta Vrbanjaca.

KRSTIĆ, ŽELJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varoš. Kao pripadnik srpske tenkovske postrojbe, tijekom mjeseca lipnja 1992. godine, su­djelovao je u rušenju i uništavanju civilnih stambenih i gospodarskih objekata sela Hrvaćana, potpunom uni­štenju i spaljivanju dijela grada Kotor Varoši kojom prilikom je ubijen veliki broj civila, stanovnika tog dijela grada. Sudjelovao je, sredi­nom 1992. godine, u masovnoj egzekuciji većeg broja civilnih osoba, pučana mjesta Vrbanjaca.

KUDRA, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Lušci Palanke (općina Sanski Most). Su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš…), napose od 23. do 26.07.1992. godine. Osobno je, tom prilikom su­djelovao i činio ubojstva civila hrvatske nacionalnosti sela Briševa.

KUNIŠ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, 20.07.1992. godine, sudjelovao je u protjerivanju, mučenju, zlostavljanju i ubijanju civilnog pučanstva muslimanske nacionalnosti, mještana sela Jugovaca kojom prilikom je ubijen veći broj mještana tog sela.

KURUZOVIĆ, (PERO) SLOBODAN “MAJOR” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1943. godine, po profesiji nastavnik, iz grada Prijedora. Kao pričuvni oficir JNA (major) aktivno je sudjelovao agresiji na Hrvatsku (napose na području zapadne Slavonije), a od početka 1992. godine, sudjeluje u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na cijelokupnom području općine Prijedor. Opravdano se pretpostavlja da je bio članom ‘Srpskog kriznog štaba’ opšine Prijedor. Neodređeno vrijeme, u periodu od svibnja do kolovoza 1992. go­dine, bio je upravitelj koncentracionog logora “Trnopolje” gdje su počinjena mnoga ubojstva i silovanja zatočenika i zatočenica iz reda Hrvatskog i Muslimanskog naroda. Prema nekim informacijama proizašlih od prijedorskih Srba, svoje sadašnje izrazito bogato imovno stanje stekao je pljačkajući po Republici Hrvatskoj (po zapadnoj Slavoniji) 1991., a tijekom 1992. godine, na cijelom području općine Prijedor.

KUZMIĆ, NEĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1958. godine, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Kao pripadnik srpske vojske, uz druge “srpske vojnike”, sudjelovao je u prisiljavanju civila, mještana sela Vrbanjaca da se kreću ispred “srpskih snaga” kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila. Su­djelovao je u pljački civilne imovine i dobara te u ubojstvima i protjerivanju civilnog pučanstva s podru­čja općine Kotor Varoš.

KVOČKA, MIROSLAV - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz grada Prijedora. Kao upravnik koncentracionog logora “Omarska” u periodu od 28.05. do 10.06.1992. godine, sudjelovao je u planiranju i izdavanju zapovjedi za provedbu zločina nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”. U periodu od 10.06. do 06.08. 1992. godine, postavljen je za zamjenika upra­vnika logora “Omarska” (Željka Mejakića).

LJUBOBRATOVIĆ, VUJADIN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nepoznatne starosne dobi i mjesta rođe­nja, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varoši a radio je kao učitelj u osnovnoj školi u selu Obodniku kod Moslavara (općina Kotor Varoš). U dvo­rištu njegove kuće streljan je, tijekom tra­vnja 1992. go­dine, Drago Anušić, po nacionalnosti Hrvat, stanovnik grada Kotor Varoša. Kao samozvani “če­tnički vojvoda” predvodio je pripadnike srpskih snaga, tijekom mjeseca lipnja 1992. godine, prilikom rušenja, uništavanja i spaljivanja dijela grada Kotor Varoša kojom prilikom je ubijen veliki broj civila, stanovnika tog dijela grada. Sudjelovao je, sredinom 1992. godine, u masovnoj egzekuciji većeg broja civilnih osoba, pučana mjesta Vrbanjci.

LOVRIĆ, (PERO) DUJO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

LOVRIĆ, (PERO) MIJO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

LOVRIĆ, (PERO) RADE - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

MADŽAR, STOJAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik jedne smjene logorskih čuvara, osobno je sudjelovao u mučenjima, zlostavljanjima, brutalnim premlaćivanjima zatočenika u koncentracionom logoru “Keraterm”.

MALIĆ, ČEDO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš…) napose od 23. – 26.07.1992.

MALIĆ, NEĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općina Prijedor. Kao pripadnik srpske po­strojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke…, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

MALIĆ, (ČEDO) VELJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš…), napose od 23. do 26.07.1992. godine.

MARČETA, BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Marini (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja. Osobo je, tijekom 1992. godine, počinio ubojstvo najmanje jednog civila hrvatske nacionalnosti, mještana sela Gornje Ravske.

MARČETA, JANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Jugovca, (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke …, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

MARČETIĆ, PAJO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudjelovao je u lažnom prokazivanju i genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Stara Rijeka, Briševo, Raljaš…), napose od 23. do 26.07.1992. godine.

MARIČIĆ, SPASO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je bio zaposlen u tvornici “Celuloza” u Prijedoru, s područja općine Prijedor. Od svibnja do kolovoza 1992. godine, bio je u koncentracionom logoru “Trnopolje” u svojstvu logorskog čuvara.

MARINOVIĆ, NIKOLA “VUKOVARAC” - mu­ška­rac, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Marini u općini Sanski Most, njegova supruga Branka trenutačno živi u njihovoj obiteljskoj kući u gradu Zrenjaninu u Srbiji, iz mjesta je Ljubije (općina prijedor). Prema oso­bnom kazivanju i hvalisanju, tijekom 1991. godine, su­djelovao je u oružanoj agresiji na Hrvatsku, i tom pri­likom činio ubojstva ljudi i razaranja objekata, građevina, dobara, imovine… na području grada i općine Vukovar. Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Stara Rijeka, Briševo i Raljaš u vremenu 23. do 26.07.1992.). Osobno je poči­nio ubojstva civila hrvatske i muslimanske nacionalno­sti mjesta Ljubije. Zajedno sa Stojanom Beširom zvanim “Stole” i drugim pripadnicima srpskih snaga, 26.05.1992. godine, na lokalitetu zvanom “Redak” nedaleko Ljubije ubio je Rasima Čehića, Muslimana iz Ljubije.

MARIĆ, RATKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je bio zaposlen u tvornici “Celuloza” u Prijedoru, s područja općine Prijedor. Od svibnja do kolovoza 1992. godine, bio je u koncentracionom logoru “Trnopolje” u svojstvu logorskog čuvara.

MARKOVIĆ, DUŠAN “DULE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Dabovaca (općina Kotor Varoš). Sudjelovao je u zlostavljanju, maltretiranju i ispitivanju Muslimanke L. R. u selu Dabovcima, tijekom srpnja 1992. godine.

MARKOVIĆ, SLOBODAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Dana, 18.06.1992. je, kao pripadnik srpske postrojbe zvane “crvene be­retke”, sudjelovao u uhićenju muškaraca hrvatske i muslimanske nacionalnosti (njih oko 37 starosne dobi od 18 do 60 godina) iz prijedorskog prigradskog naselja Tu­kova (iz Novosadske i Prištinske ulice), koji su potom autobusom odveženi u koncentracioni logor “Keraterm”.

MARKOVIĆ, VLADO - muškarac, starosti oko 50 godina, po nacionalnosti Srbin, iz Prijedora – naselje Tukova (općina Prijedor). U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, pljačkao je imovinu protjeranih, zatočenih ili ubijenih Hrvata i Muslimana iz naselja Tu­kova i sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hamba­rina, Čarakova i Zecova.

MARKOVIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Vrbanjaca (općina Kotor Varoš). Su­djelovao je u uhićenju, zatvaranju i brutalnom fizičkom maltretiranju jednog Muslimana (suprug B. R.) u selu Dabovcima te ubojstvo istog (s još 180 muškaraca), 27.06.1992. godine, u selu Večićima (općina Kotor Varoš).

MARMAT, RAJKO - muškarac, po nacionalnosti Sr­bin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Kao pripa­dnik jedne smjene čuvara u koncentracionom logoru “Omar­ska” osobno je sudjelovao u mučenjima, zlosta­vlja­njima, brutalnim premlaćivanjima zatočenika. Tije­kom noći 15./16.06.1992. godine je, skupa s još trojicom stražara pretukao Silvija Sarića (predsjednika općinskog HDZ-a) koji je od zadobijenih ozljeda umro, te Abdulaha Puškara koji je takođe umro od zadobijenih ozljeda.

MARMAT, ŽARKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Kao pripa­dnik jedne smjene čuvara u koncentracionom logoru “Omarska” osobno je sudjelovao u mučenjima, zlosta­vlja­njima, brutalnim premlaćivanjima zatočenika. Tijekom noći 15./16.06.1992. godine je, skupa s još trojicom stražara pretukao Silvija Sarića (predsjednika općinskog HDZ-a) koji je od zadobijenih ozljeda umro, te Abdulaha Puškara koji je takođe umro od zadobijenih ozljeda.

MARTIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Kruhara (općina Sanski Most). Tijekom srpnja/kolovoza 1992. godine, sudjelovao je u brutalnim fizičkim maltretiranjima i mučenjima zatočenih civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti u knocentracio­nom logoru “Krins” u Sanskom Mostu. Sredinom 1992. go­dine, sudjelovao je u ubojstvu najmanje tri zatočenika koncentracionog logora “Krins”: Adama Delića zvanog Dado iz sela Stare Rijeke, Zdenka Gavranovića iz sela Batkovaca i osobe zvane “Rora” iz Starog Majdana.

MARTIĆ, MILE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Sanskog Mosta. Tijekom srpnja/kolovoza 1992. godine, sudjelovao je u brutalnim fizičkim maltretiranjima i mučenjima zatočenih civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti u koncentracionom logoru “Krins” u Sanskom Mostu.

MASIRAČA, DRAGO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Jugovaca u ljubijskom kraju, te po selima Bišćanima, Čarakovuo, Rakovčanima i Rizvanovićima (općina Prijedor).

MATIĆ, ANTE - muškarac, rođen oko 1930., po nacionalnosti Hrvat, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine sudjelovao u agresiji na Hrvatsku (na području zapadne Slavonije), a od početka svibnja 1992. godine, aktivno surađuje sa okupacionim srpskim vlastima na području ljubijskog kraja u provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja (napose po selima Stara Rijeka, Briševo, Raljaš u vremenu od 23. do 26.07.1992.).

MEDIĆ, GORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz Prijedora – naselja Tukova (općina Prijedor). Od 20. do 26.07.1992. godine (tijekom noći), dolazio je u koncentracioni logor “Trnopolje”, skupa sa Radenkom Batozom i Milenkom Žigićem, kojim prilikama su izvodili pojedine zatočenike i zlostavljali ih.

MEJAKIĆ, DRAGO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). U periodu od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao istražitelj policijske postaje u Prijedoru zvane “Srpska policija”, svakodnevno je dolazio u koncentracioni logor “Omar­ska” gdje je provodio istražne radnje nad zatočenicima kojom prilikom su isti bili zlostavljani, premlaćivani i ubijani.

MEJAKIĆ, ŽELJKO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, rođen 1964. godine, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Kao upravnik koncentracionog logora “Omarska”, u periodu od 10.06. do 21.08.1992. godine, sudjelovao je u planiranju i izdavanju zapovjedi za provedbu zločina nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”. Kao upravnik koncentracionog logora nije, a mogao je spriječiti sve zločine počinjene nad zatočenicima. Zastrašujuće djeluje njegova izjava pred kamerama njemačkih novinara, da su ‘u “Omarskoj” umrle samo dvije osobe i to prirodnom smrću o čemu postoji liječnička dokumentacija’.

MIJATOVIĆ, ZDRAVKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Kao jedan od čuvara u koncentracionom logoru “Trno­polje” sudjelovao je u zločinu nad zatočenicima koncentracionog logora “Trnopolje”.

MIJIĆ, (RANKO) BAJO - muškarac, po nacional­nosti Srbi iz grada Prijedora. U periodu od svibanj do kolovoz 1992. godine, u više navrata je boravio u koncentracionom logoru “Omarska” u funkciji isljednika i pri svojim boravcima je provodio isljeđivanja nad zatočenim Hrvatima i Muslimanima a kojim prilikama su isti bili zlostavljani, premlaćivani i ubijani.

MILINKOVIĆ, SLOBODAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

MILOJICA, (BRANKO) BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Tisove pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Osobno, a po nalogu Ivice Šolaje, počinio je ubojstvo jednog civila hrvatske nacionalnosti iz sela Gornje Ravske. Sudjelovao je u ubojstvu devet (9) civila romske nacionalnosti iz sela Šurkovca – zaselka Vo­larića, pored Ljubije (23.07.1992.). Srpske okupacione vlasti u ljubijskom kraju optužile su ga da je u noći 07/08.11.1992. godine, sudjelovao u ubojstvu svećenika Ivicu Grgića – župnika katoličke župe Ravske.

MILOJICA, (BRANKO) ČEDO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Tisove pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Sudjelovao je u ubojstvu devet (9) civila romske nacionalnosti iz sela Šurkovca – zaselka Volarića pored Ljubije (23. srpnja 1992.).

MILOJICA, (DRAGAN) DUŠAN “MAVALICA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci, Briševu, Raljašu… od 23. do 26.07.1992.). Osobno je, 24.07.1992. godine, počinio ubojstvo većeg broja civila hrvatske nacionalnosti iz sela Stare Rijeke (zaselaka Muštanice) i sela Briševa, te većeg broja civila muslimanske nacionalnosti na lokalitetu zvanom “Gajdžik”. Većinu navedenih ubojstava počinio je zajedno s Ljubomirom Mršićem zvanim “Muva”.

MILOJICA, DUŠAN - muškarac, rođen oko 1960. godine, po nacionalnosti Srbin, iz sela Koprivne (općine Sanski Most). Tijekom perioda od 23. do 26.07.1992., sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (u selima Staroj Rijeci, Briševu…). U selu Redku pored Starog Majdana (općina Sanski Most), 25.07.1992., skupa s Milanom Mrđom i Biljanom Plavšić sudjelovao je u ubojsvtu triju žene, stanovnice tog sela.

MILOJICA, DUŠAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

MILOJICA, (PETAR) GORDANA - žena, po nacionalnosti Srpkinja iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovala je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Sudjelovala je, od 1992. godine, u oružanoj agresije na Bosansku Posavine.

MILOJICA, (DUŠAN) LJUBAN “LULE” ili “MICI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, su­djelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

MILOJICA, (BRANE) MILANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

MILOJICA, MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u vremenu od 20. do 26.07.1992. godine. Dana, 20.07.1992. godine, zapalio je jednu od džamija u selu Bišćani tako što je na istu pucao iz oružja zvanog “zolja”.

MILOJICA, NEĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je genocida nad Hrvatima i Musli­manima na području ljubijskog kraja.

MILOJICA, PETAR “PERO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. g., sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

MILOJICA, (MIRKO) RAJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Osobno je ubijao civilno pučanstvo na području sela Stara Rijeke, Briševa, Raljaša…, napose u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

MILOJICA, (MILAN) RATKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Tisove pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Srpske okupacione vlasti u ljubijskom kraju optužile su ga da je u noći 07/08.11.1992. godine, su­djelovao u ubojstvu svećenika Ivicu Grgića – župnika katoličke župe Ravske.

MILOJICA, (BRANE) STANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

MILOSAVLJEVIĆ, MILOŠ - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora – naselja Pećana (zgrada G-4). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u brutalnom fizičkom maltretiranju i mučenju zatočenika u koncentracionom logoru “Omarska”.

MILOSAVLJEVIĆ, RATKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora, po profesiji agro­nom, do rata je radio kao načelnik za vodoprivredu na području općine Prijedor. U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, u više navrata je boravio u koncentracionom logoru “Omarska” u funkciji isljednika. U tim boravcima je provodio isljeđivanja nad zatočenim Hrvatima i Muslimanima a kojom prilikom su isti bili zlostavljani, premlaćivani i ubijani.

MILOŠEVIĆ, BOŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Cikota (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u vremenu od 20. do 26.07.1992. godine.

MILOŠEVIĆ, SLOBODAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po zanimanju političar (prije partijski funkcionar i bankar), rođen u Požarevcu pokraj Beograda (Srbija), na položaju predsjednika Srbije od 1989., predsjednik Socijalističke partije Srbije. Postoje opravdane indicije da je inicijator ‘etnički čiste velike Srbije’ i začetnik agresije na Hrvatsku (1991.) i Bosnu i Hercegovinu (1992.). Svojevremeno je podržavao srpske jedinice za likvidaciju i opskrbljivao protuzakonito oružjem bosanske Srbe. Osumnjičen je za zločin protiv čovječnosti. Postupak međunarodne zajednice protiv njega je nikakav s obzirom da su ga prihvatili kao političkog partnera za pregovore. Poznate su njegove izjave: ‘Ako budem optužen zbog lojalnosti svojoj zemlji, bit ću zbog toga ponosan.’ Warren Zimmermann, američki diplomat je izjavio: ‘On je izuzetno hladan čovjek, još nisam doživio da ga je potresao slučaj ljudske patnje’.

MIODRAGOVIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, proćelav, jakog stasa, po profesiji mesar, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Kao pripadnik jedne smjene čuvara u koncentracionom logoru “Omarska”, u prostoriji zvanoj “Crvena kuća”, u vremenu od 09.07. do 06.08.1992. godine, sudjelovao je u mučenjima, zlostavljanjima i ubojstvima zatočenika koncentracionog logora “Omarska”.

MIŠKOVIĆ, SIMO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, umirovljeni policajac, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Kao predsjednik općinskog SDS-a tijekom 1992. godine, bio je član tzv. “Srpskog kriznog štaba opštine Prijedora” i sudionik u pripremi i prove­dbi politike genocida nad Hrvatima i Muslimanima koji su živjeli na području općine Prijedor, te sudjeluje u brutalnom fizičkom maltretiranju i mučenju zatočenika u koncentracijskom logoru “Omarska”. Pretpostavlja se da je bio politička marioneta zbog svoje izrazito skromne naobrazbe.

MIŠOVIĆ, JOVAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik policijske postrojbe zvane “Srpska policija” iz Prijedora, tijekom mjeseca srpnja 1992. godine, skupa sa Bo­škom Vučenovićem, provodio je uhićenja civila hrvatske, muslimanske i ukrajinske nacionalnosti na području općine Prijedor, koje je potom odvozio u koncentracioni logor “Omarska”.

MLADIĆ, RATKO - starosti 52 godine, po nacionalnosti Srbin, po zanimanju general bivše JNA, rođen u Kalinoviku. Od 1991. do 1992. bio je zapovjednik vojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj, a od 1992. godine postaje vojni zapovjednik bosanskih Srba. Opravdano se sumnja se da je odgovoran za protunarodni i protupravni svesrpski rat protiv Hrvata i Muslimana, sudio­nikom je razaranja i opkoljavanja Sarajeva i drugih mje­sta, inicijator je organiziranog protjerivanje Hrvata i Muslimana s prostora koje su Srbi kontrolirali od 1991. godine do 1996. godine. Izdavao je zapovjedi sebi potči­njenima za provedbu genocida popraćenu velikim brojem ubojstava a napose silovanja. Osobno je izdao zapovjed za uhićenja i otmicu vojnika UN-a te njihovo korištenje kao taoca kao i prepade na humanitarne konvoje. Onemogućivao je sve mirovne planove i dogovore. U cijelom slobodarskom svijetu slovi za “balkanskog krvoloka” a Međunarodni kazneni sud u Haagu je pokrenuo istragu protiv njega. Poznate su njegove izjave: ‘Gdje srpska zastava jednom zavijori, nećemo je više nikad skidati.’ Jedan od časnika UN-a je izjavio: ‘Mladić je sadistički psihopat, krajnje opasna individua’.

MLINAR, (NEDO) MARKO “ČERI” - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Briševo pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine, kao zapovje­dnik jedne baterije haubica od 155 mm sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, i tom prilikom činio razaranja civilnih objekata, građevina, dobara, imovine… na području mjesta Lipik, Pakrac…. Tijekom 1992. godine, aktivno surađivao sa srpskom okupacionom vlašću u Ljubiji na provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

MOMIĆ, RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Nin­ko­vić “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju te­rorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, pre­mlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene sve­srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna uboj­stva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nesrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

MODIĆ, GOSTIMIR - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz grada Prijedora. U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, u više navrata je boravio u koncentracionim logorima “Keraterm” i “Omarska” u svoj­stvu isljednika. U tim boravcima je provodio isljeđiva­nja zatočenih Hrvata i Muslimana a kojim prilikama su isti bili zlostavljani, premlaćivani i ubijani.

MRĐA, DARIO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Dana, 05.08.1992. godine, kao pripadnik oružane pratnje iz logora “Keraterm” otišao je u pratnji dva autobusa sa 124 zatočenika o kojima se od tada ništa ne zna.

MRĐA, (MILENKO) DARKO “DADO” - mu­ška­rac, starosti oko 29 godina, višljeg rasta, plave kose, mršav, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora – naselja Tukova (općina Prijedor). U periodu od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa i kamiona kojima su, srpske vlasti, s podurčja općine Prijedor protjeravale civile hrvatske i muslimanske nacionalnosti, od navedenih civila je oduzimao novce i druge dragocjenosti. Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u vremenu od 20. do 26.07.1992. godine. Osobno je, 19.08.1992. godine, u blizini nogometnog stadiona (u naselju Tukovima) ubio šest (6) članova obitelji Čaušević iz sela Čarakova (Minu Čaušević, njena četiri (4) sina: Mirsada, Nihada, Samira, Suada te njenog unuk Emira. Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa kojim su zatočeni Hrvati i Muslimani prevoženi iz koncentracionog logora “Omarska” u koncentracioni logor “Manjača”, 06.08.1992. godine, skupa sa ostalim pripadnicima oružane pratnje, ispred ulaza u koncentracioni logor “Manjača”, prozivao je neke od zatočenika da izađu iz autobusa te potom su­djelovao u ubojstvima istih. Kao pripadnik oružane pra­tnje konvoja autobusa i kamiona kojima su, 21.08.1992. godine, srpske vlasti s područja općine Prijedor protjerale veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, bio je sudionikom odvajanja više od 200 civila, muškaraca a koji su potom, na različite načine, pobijeni u ka­njonu rijeke Ugar (lokalitet zvan “Koričanske Stjene”) na području općine Skender Vakufa.

MRĐA, MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Dana, 18.06.1992. godine, je kao pripadnik srpske postrojbe zvane “crvene beretke” sudjelovao je u uhićenju muškaraca hrvatske i muslimanske nacionalnosti (njih oko 37 starosne dobi od 18 do 60 godina) iz prijedorskog prigradskog naselja Tukova (iz ulica Novosadske i Prištinske). Neposredno po uhićenju, Hrvati i Muslimani su, autobusom, odve­zeni u koncentracioni logor “Keraterm”.

MRĐA, RANKO - muškarac, rođen oko 1958. godine, po nacionalnosti Srbin, iz sela Koprivne (općine Sanski Most). U periodu od 23. do 26.07.1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u selima Staroj Rijeci i Briševu). U selu Redku pored Starog Majdana (općina Sanski Most), 25.07.1992. godine, skupa s Dušanom Milojicom i Biljanom Plavšić sudjelovao je u ubojsvtu triju žene, stanovnice tog sela.

MRĐENOVIĆ, BLAŽE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1927. godine, iz sela Novakovića (općina Kotor Varoš). Dana, 13.08.1992. godine, u selu Dabovcima sudjelovao je u masovnom strijeljanju civila muslimanske nacionalnosti, stanovnika tog sela kojom prilikom je ubijen veći broj osoba.

MRĐENOVIĆ, MILIVOJE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1964 godine, iz sela Novakovića (općina Kotor Varoš). Dana, 13.08.1992. godine, u selu Dabovcima sudjelovao je u masovnom strijeljanju civila muslimanske nacionalnosti tog sela kojom prilikom je ubijeno veći broj osoba.

MRKALJ, MILE “PTICA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio u prijedorskom poduzeću “4. juli” (gradski vodovod), s područja općine Prijedor. Kao pripadnik srpske postrojbe, u periodu od 20. do 24.07.1992. godine, sudjelovao je u napadu na civilno pučanstvo i dobra sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Jugovaca… Osobno je, 20.07.1992. godine, ubio Enesa Kadirića (1965.) iz sela Bišćana.

MRŠIĆ, BORO “ENGLEZ” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Sanski Most u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja, napose u selima Staroj Rijeci i Briševu u periodu od 23. do 26.07.1992.

MRŠIĆ, (LAZO) LJUBOMIR “MUVA” - mu­škarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u selima Staroj Rijeci – zaseoku Muštanici i Briševu) u periodu od 23. do 26.07.1992. godine, gdje je osobno počinio ubojstvo većeg broja civila hrvatske nacionalnosti.

MRŠIĆ, (LAZO) MOMIR “TUGO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, i tom prilikom činio ubojstva osoba i razaranja civilnih objekata, građevina, dobara, imovine… na području Lipika, Pakraca, Vukovara… Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u selima Staroj Rijeci – zaseoku Muštanici, Briševu) u periodu od 23. do 26.07.1992. godine. Prema svom kazivanju tada je osobno je zaklao 22 Hrvata iz Stare Rijeke i Briševa.

MRŠIĆ, (LJUBO) NOVICA - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u selima Staroj Rijeci – zaseoku Muštanici i Briševu) u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

MRŠIĆ, (ĐURO) PREDRAG - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1964. godine, iz mjesta Kozarac (općina Prijedor), do rata je radio kao konobar u nekom lokalu u gradu Prijedoru. Kao pripadnik srpske postrojbe, 23.07.1992. godine, sudjelovao je u oružanom napadu na civilno pučanstvo sela Čarakova kojom prilikom je civilno pučanstvo bilo izloženo zlostavljanju, mučenju, silovanju, odvođenju u koncentracione logore a veći broj muškaraca je ubijen, dok je civilna imovina sustavno pljačkana, uništavana ili paljena.

MUTIĆ, MILE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti oko 55 godina, po profesiji nastavnik, rođen u selu Brezičanima kod Prijedora u kojem živi. Kao pričuvni oficir (kapetan) JNA i direktor Informativnog centra Prijedora (lokalna radijska postaja /”Radio Prijedor” i lokalni tjedni list “Kozarski vjesnik” bio je član tzv. “Srpskog kriznog štaba opštine Prijedora” i sudionik u pripremi i provedbi politike genocida nad Hrvatima i Muslimanima koji su živjeli na području općine Prijedor. ‘Njegovi’ mediji, već pomenuti radio i novine, od travnja 1992. godine, su otvoreno pozivali “Srbe i o­sta­le poštene građane Prijedora” da “za svetu srpsku stvar” jednom zauvijek dokrajče ‘Ustaše’ (Hrvate) i ‘Islamske fundamentaliste’, ‘Alijine sledbenike’, ‘Zelene beretke’, ‘Džihad ratnike’… (Muslimane).

NENADIĆ, NIKOLA - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, koncem svibnja 1992. godine, skupa s Borom Borićem, Dragišom i Đurom Pupovcem i Mladenom Pupovcem, ubio je (zaklali su ih!) dvoje starijih osoba (bračni par Hasan i Zlata Murčehajić) muslimanske nacionalnosti, mještana mjesta Kozarac.

NINKOVIĆ, MILAN “MIĆE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen u dobojskom selu Stanovi, na­stanjen u Doboju, dipl. ing. prometa. Prije rat je radio kao profesor u Prometnoj školi u Doboju, a u nekoliko posljednjih predratnih godina okušao se i kao privatni poduzetnik (proizvodnja svijeća i prateće galanterije). Utemeljivač je i prvi predsjednik SDS-a u Doboju. U jednom vremenu bio je i ministar obrane tzv. Republike Srpske. Aktualni (1999.) je predsjednik općinskog ogranka SDS-a Doboj. Utemeljio je, osmislio i organizirao ekstremnu skupinu pod nazivom “MIĆE” (skupina je najvećim dijelom sastavljena od ranije poznatih kriminalaca), koje su pripadnici, od veljače 1992. godine, počinili niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna uboj­stva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić… Sa pripadnicima skupine “MIĆE” se dovodi u vezu i nestanak većeg broja Hrvata i Muslimana s prostora dobojske regije za koje se ni danas ništa ne zna. Najbliži suradnici, kako u organiziranju dobojskog SDS-a tako i u osmišljavanju i realizaciji programa genocida, etničkog čišćenja i okupacije šireg prostora dobojske regije, su Milenko Gligorić (tajnik dobojskog ogranka SDS-a) i Milovan Stanković (oficir JNA).

NIŠČEVIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao zapovjednik srpske skupine zvane “Suha rebra” je, 30.05.1992. go­dine, skupa sa svojim potčinjenim, sudjelovao u ma­sov­nom ubojstvu civila grada Prijedora, hrvatske i muslimanske nacionalnosti.

NOVAK, MILOŠ - muškarac, po nacionalnosti Srbin, star oko 40 godina, rođen u selu Novacima kod Hrvaćana (općina Kotor Varoš), u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varoši. Kao ne­posredni zapovjednik srpskih snaga iz sela Novaka, tijekom kolovoza 1992. godine, izdao je zapovijed, a i osobno je sudjelovao u egzekuciji (umorstvu) šest (6) civila muslimanske nacionalnosti: Hajdera Duganjca, starog 58 godina; Hajrije Menzil, stare 55 godina, retardirane osobe; Mine Ćirkin, stare 59 godina, invalida (bez jednog bubrega); Fate Vilić, stare 55 godina; Aziza Vatraca, mentalno retardirane osobe. Po njegovoj oso­bnoj zapovijedi tijela ubijenih su zapaljena.

NOVAKOVIĆ, OSTOJA - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1964 godine, iz sela Novakovića (općina Kotor Varoš). Dana, 13.08.1992., u selu Dabovcima sudjelovao je pri provedbi masovnog strijeljanja civilnog pučanstva tog sela kojom prilikom je ubijeno veći broj civila muslimanske nacionalnosti tog sela.

NOVAKOVIĆ, RADENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, u vrijeme provedbe zločina bio je na­stanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Sredinom 1992. godine, kao pripadnik srpskih snaga, uz druge “srpske vojnike”, sudjelovao je u prisiljavanju civila, mještana sela Vrbanjaca da se kreću ispred srpskih snaga kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila.

NOVAKOVIĆ, STEVO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Kao pripadnik srpske postrojbe iz sela Brezičana je, 16.09.1992. go­dine, sudjelovao u napadu na Muslimane, civile sela Brezičana kojom prilikom je u jednoj kući zapaljeno pet (5) osoba od čega dvije žene (jedna od njih je bila u šestom mjesecu trudnoće).

NOVAKOVIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1964. godine, iz sela Novakovića (općina Kotor Varoš). Dana, 13.08.1992., u selu Dabovcima sudjelovao je pri provedbi masovnog strijeljanja civilnog pučanstva tog sela kojom prilikom je ubijeno veći broj civila muslimanske nacionalnosti tog sela.

NOVAKOVIĆ, ŽARKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Vrbanjcima (općina Kotor Varoš). Sredinom 1992. godine, kao pripadnik srpskih snaga, uz druge “srpske vojnike”, sudjelovao je u prisiljavanju civila, mještana sela Vrbanjaca da se kreću ispred srpskih snaga kao “živi štit”, kojom prilikom je ubijen veći broj tih civila.

OBRADOVIĆ, MILORAD “STIVEN” - mu­ška­rac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u ge­nocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

OSTOJIĆ, VELIBOR - starosti 49 godina, po nacionalnosti Srbin, podrijetlom iz grada Foče (BiH) a po zanimanju nastavnik na višoj školi. Svojevremeno je obnašao dužnost ministara informiranja u tzv. Karadžićevoj vladi. Opravdano se sumnja da je bio Karadžićev ideolog i organizator provedbe politike genocida, da je sudjelovao u izobrazbi i naoružanju srpskih terorističkih skupina, da je organizirao krijumčarenje (šverc) oružja unatoč embargu UN-a, da je osobno provodio protjerivanje Hrvata i Muslimana. Međunarodna zajednica još nije javno pokrenula nikakav postupak protiv njega. Poznate su njegove izjave: ‘Svi Muslimani moraju napustiti Foču, inače će biti istrebljeni s lica zemlje.’ Simon Wiesenthal, voditelj Židovskog dokumentacijskog centra u Beču je za njega izjavio: ‘Geobbels bosanskih Srba.’

PANIĆ, MILORAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

PANIĆ, (VASO) MILOŠ - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

PANIĆ, (VASO) MIRKO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

PANIĆ, SAVKA “SAVA” - žena, po nacionalnosti Srpkinja, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovala je u odabiru osoba hrvatske i muslimanske nacionalnosti s područja ljubijskog kraja koje su potom bile odvođene u koncentracioni logor “Omarska”.

PARAŠ, MIROSLAV - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao zapovjednik skupine od 10 pripadnika srpske postrojbe, 24.05.1992. godine, u selu Kalajevo pokraj Ljubije je uhitio 4 Hrvata (pripadnika policijske postaje u mjestu Ljubiji) i odveo ih na nogometni stadion u Ljubiji gdje su isti bili saslušavani, maltretirani a nakon nekog vremena odvedeni u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

PAUKOVIĆ, MILAN “MIĆO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti oko 22 godine, visine oko 175 cm, težine oko 75 kg, iz grada Prijedora – naselja Čirkin Polja (općina Prijedor). Kao pripadnik smjene logorskih čuvara kojom je zapovjedao Dragan Kolundžija zvani “Kole” sudjelovao je, u periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, u pljačkanjima, zlostavljanjima, mučenjima i premlaćivanjima zatočenika u koncentracionom logoru “Keraterm”.

PAVIĆ, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske po­strojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela: Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke…, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

PAVLIĆ, LJUBO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio u Zagrebu kao poštar, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik smjene logorskih čuvara u koncentracionom logoru “Omarska”, u vremenu od svibnja do kolovoza 1992. godine, sudjelovao je u zlostavljanju, premlaćivanju i ubijanju zatočenika na ulazu i u prostoru gdje im je djeljena hrana.

PEĆANAC, (KOSTA) MILORAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (op. Prijedor). Ti­jekom 1992., sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

PEJIĆ, (SIMO) LJUBAN - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Sudjelovao je u odvođenju uhićenih civila (hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz ljubijskog kraja) u koncentracioni logor “Omarska”. Počinio je brutalna fizička maltretiranja i mučenja uhićenih Hrvata i Muslimana u policijskoj po­staji u Ljubiji. Sudjelovao je, tijekom rujna 1992. go­­di­ne, u ubojstvu dvoje civila hrvatske nacionalnosti (bračni par Milka i Juro Hrvat) u selu Žunama pored Ljubije.

PEJIĆ, (LJUBAN) ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u odabiru, privođe­nju i prisiljavanju, djevojaka i žena ljubijskog kraja, na bludne radnje i silovanja koja su nad istima počinuli “srpski ratnici” povratnici s nekog od ratišta u BiH.

PEKIJA, MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Kao pripa­dnik srpske postrojbe, 08.06.1992. godine, skupa sa Borom Drljačom i Mladenom Pekija, u naselju Ra­škov­cu, pri pokušaju silovanja nanio je više ozljeda po tijelu I.K. (žena, po nacionalnosti Muslimanka, iz naselja Ra­škovca) a nakon neuspjelog pokušaja silovanja opljačkao je imovinu iz kuće I.K..

PEKIJA, MLADEN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Kao pripa­dnik srpske postrojbe, 08.06.1992. godine, skupa sa Borom Drljačom i Milanom Pekija, u prijedorskom naselju Raškovcu, pri pokušaju silovanja nanio je više ozlje­da po tijelu I.K. (žena, po nacionalnosti Muslimanka, iz naselja Raškovca) a nakon neuspjelog pokušaja silovanja opljačkao je imovinu iz kuće I.K.

PETKOVIĆ, DAMIR “KAJIN” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti do 25 godina (brat Damjana Petkovića), visine oko 190 cm, težine oko 80 kg, iz grada Prijedora. Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u oružanoj agresiji na Hrvatsku. U periodu od 24.05. do početka lipnja 1992. godine, bio je upravitelj koncentracionog logora “Keraterm”, a nakon degradiranja oba­vljao je zadaće logorskog čuvara. Skupa s ostalim čuvarima iz svoje smjene sudjelovao je u pljačkanju imo­vine, fizičkom maltretiranju, zlostavljanju i ubojstvima zatočenika. Od strane pretpostavljenih je, sredinom li­pnja 1992. godine, promaknut je u zapovjednika smjene logorskih čuvara u koncentracionom logoru “Keraterm”.

PETKOVIĆ, DAMJAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti do 25 godina (brat Damira Petkovića zvanog “Kajin”), visine oko 190 cm, težine oko 95 kg, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, bio je čuvar u koncentracionom logoru “Keraterm”. Skupa s ostalim logorskim čuvarima iz svoje smjene sudjelovao je u plja­čkanju imovine, fizičkom maltretiranju, zlostavljanju i ubojstvima zatočenika.

PETROVIĆ, ALEKSANDAR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nepoznatne starosne dobi i mjesta rođenja, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varoši. Kao oficir “Banjalučkog korpusa” srpske vojske tijekom mjeseca lipnja 1992. godine, su­djelovao je u rušenju i uništavnju civilnih stambenih i gospodarskih objekata u selu Hrvaćanima, te potpunom uništenju i spaljivanju dijela grada Kotor Varoša kojom prilikom je ubijen veliki broj civila, stanovnika tog dijela grada kao i u masovnoj egzekuciji većeg broja civilnih osoba, pučana mjesta Vrbanjaca. Sudjelovao je u umor­stvu kotorvaroškog policajca Ilije Draguljuića, Hrvata po nacionalnosti.

PETROVIĆ, PREDRAG - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, sudjelovao je u pljački imovine, zlostavljanju, mučenju, brutalnom fizičkom maltretiranju zatočenika koncentracionog lo­gora “Omarska”.

PIJUNOVIĆ, (MILAN) MIROSLAV “PIKO” - mu­škarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 09.09.1956. godine u Zenici, živio je u Maglaju. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stan­kovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od ve­ljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i za­strašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, za­tvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačka­nje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

PLAVŠIĆ, BILJANA - žena, rođena oko 1955. godine, po nacionalnosti Srpkinja iz Sanskog Mosta. Tijekom perioda od 23. do 26.07.1992. godine, sudjelo­vala je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u selima Staroj Rijeci i Briševu). U selu Redku pored Starog Majdana (općina Sanski Most), 25.07.1992. godine, skupa s Dušanom Milojicom i Milanom Mrđom sudjelovala je u ubojsvtu triju žene, stanovnice tog sela.

POPOVIĆ, DRAŽENKO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik jedne smjene logorskih čuvara, u periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, u koncentracionom logoru “Omarska” sudjelovao je u pljački imovine, zlostavljanju, mučenju, brutalnom fizičkom maltretiranju zatočenika. Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa kojim su zatočeni Hrvati i Muslimani prevoženi iz koncentracionog logora “Omarska” u koncentracioni logor “Ma­njača” je, 06.08.1992. godine, skupa s ostalim pripa­dnicima oružane pratnje, ispred ulaza u koncentracioni logor “Manjača”, prozvao neke od zatočenika da izađu iz autobusa te potom sudjelovao u ubojstvima istih.

POPOVIĆ, MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, bio je sudionik u pljački imovine zatočenika koncentracionog logora “Omarska”.

POPOVIĆ, ŽELJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, kao neposredni zapovjednik jedne smjene logorskih čuvara sudjelovao je u zločinu (brutalna fizi­čka maltretiranja, mučenja, ubojstva) nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”.

PRAŠTALO, BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

PRCAĆ, DRAGO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, kao zamjenik upravitelja koncentracio­nog logora “Omarska” sudjelovao je u zločinu (brutalna fi­zička maltretiranja, mučenja, ubojstva) nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”.

PRERADOVIĆ, MILOŠ - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u oružanoj agresiji na Hrvatsku, na području općine Novske gdje je imao zadatak odvođenja pripadnika hrvatske vojske i policije, koji su se predali ili bili uhićeni od strane tadašnje JNA ili raznih srpskih postrojbi, u logor koji se nalazio u Staroj Gradišci, gdje su isti bili izloženi zlostavljanju, muče­nju i ubojstvima učemu je navedeni imao udjela. Po izbijanju ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini priključio se srp­skim postrojbama na području općine Prijedor. Ak­ti­vno je sudjelovao u protjerivanju, zlostavljanju, muče­nju i ubojstvima civilnog pučanstva hrvatske i muslimanske nacionalnosti s područja općine Prijedor. Sudjelovao je u pljačkanju i uništavanju civilne imovine protjeranih, za­tvorenih ili ubijenih Hrvata i Muslimana općine Prijedor.

PRPOŠ, ĐURO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz Prijedora u istoimenoj općini. Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti općine Prijedor.

PUPOVAC, DRAGIŠA - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, koncem svibnja 1992. godine, skupa sa Borom Borićem, Nikolom Nenadićem, Đurom Pupovcem i Mladenom Pupovcem, počinio je ubojstvo (zaklali su ih!) starijih osoba (bračni par Hasan i Zlata Murčehajić) muslimanske nacionalnosti, mještana mjesta Kozarac.

PUPOVAC, ĐURO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, koncem svibnja 1992. godine, skupa sa Borom Borićem, Nikolom Nenadićem, Dragišom Pupovcem i Mladenom Pupovcem, počinio je ubojstvo (zaklali su ih!) starijih osoba (bračni par Hasan i Zlata Murčehajić) muslimanske nacionalnosti, mještana mjesta Kozarac.

PUPOVAC, MLADEN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, koncem svibnja 1992. godine, skupa sa Borom Borićem, Nikolom Nenadićem, Dragišom Pupovcem i Đurom Pupovcem, počinio je ubojstvo (zaklali su ih!) starijih osoba (bračni par Hasan i Zlata Murčehajić) muslimanske nacionalnosti, mještana mjesta Kozarac.

PUŠAC, SAVO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. go­dine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Musli­manima na području ljubijskog kraja. Sudjelovao je u odvođenju uhićenih civila (hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz ljubijskog kraja) u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”. Brutalno je fizički maltretirao i mučio uhićene civila u policijskoj postaji u Ljubiji.

RADAKOVIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1938. godine, do rata je radio kao profesor likovnog odgoja a jedno vrijeme i kao direktor nacionalnog parka “Kozara”, iz grada Prijedora. Tijekom perioda od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao istražitelj policijske postaje u Prijedoru zvane “Srpska policija”, dolazio je u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska” kojim prilikama je provodio istražne ra­dnje nad zatočenicima.

RADAKOVIĆ, (STOJAN) MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Dana, 05.08.1992. godine, kao pripadnik oružane pra­tnje iz logora “Keraterm” otišao je u pratnji dva autobusa sa 124 zatočenika o kojima se od tada ništa ne zna.

RADANOVIĆ, MOMČILO “CIGO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz mjesta Omarske (općina Prijedor). U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, dolazio je u koncentracioni logor “Omarska” kojim prilikama je zlostavljao zatočene Hrvate i Muslimane.

RADETIĆ, (MILE) DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji odvjetnik, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Od svibnja 1992. godine, ‘po­staje’ vojni tužitelj i kao takav odgovoran je nasilnu smrt velikog broja Hrvata i Muslimana s prostora općine Pri­jedor. Osobno je provodio isljeđivanja nad zatočenicima logora “Keraterm” u u periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine.

RADETIĆ dr., MILE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji ginekolog, starosti oko 75 godina, iz grada Prijedora. Osnivač SDS-a na području općine Pri­je­dor i njezin prvi predsjednik. Opravdano se pretpo­sta­vlja da je bio član ‘Srpskog kriznog štaba opštine Prijedor’.

RADETIĆ, (MILE) PREDRAG - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe sudjelovao je u zločinu nad Hrvatima i Muslimanima na području općine Prijedor. Prema informacijama osobno je sudjelovao u rušenju (podmetnutim eksplozivom) džamije u naselju Puharska i rimokatoličke župne crkve sv. Josipa u Prijedoru. Kao pripa­dnik oružane pratnje konvoja autobusa i kamiona kojima su, 21.08.1992. godine, srpske paravlasti s područja općine Prijedor protjerali veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, bio je sudionikom odvaja­nja više od 200 civila, muškog spola a koji su potom, na različite načine, pobijeni u kanjonu rijeke Ugar (lokacija zvana “Koričanske Stjene”) na području općine Sken­der Vakufa.

RADISAVLJEVIĆ, (SLAVAKO) VOJO - mu­ška­rac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, su­djelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

RADIĆ, MLADEN “KRKAN” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, kao neposredni zapovjednik smjene logorskih čuvara sudjelovao je u zločinu (brutalno fizičko maltretiranje, mučenje, ubojstvo) nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”.

RADOČAJ, SAVO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u pljački i oduzimanju civilne imo­vi­ne i dobara čiji su vlasnici bili Hrvati ili Muslimani s područja ljubijskog kraja.

RADULOVIĆ, BATO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja. Sudjelovao je u odvođenju uhićenih civila (hrvatske nacionalnosti iz sela Briševa, 24.06.1992.) u koncentracioni logor “Keraterm”.

RADULOVIĆ, DUŠAN “ŽUTI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u pljački i oduzimanju civilne imovine i dobara čiji su vlasnici bili Hrvati ili Muslimani s području ljubijskog kraja. Osobno je počinio brutalno ubojstvo (zapalio ih u njihovoj obi­teljskoj kući) dvoje staraca (bračni par) hrvatske nacionalnosti u selu Raljašu pored Ljubije.

RADULOVIĆ, PREDRAG - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

RALJA, PETAR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Dabovaca (općina Kotor Varoš). Sudjelovao je pri zlostavljanju, maltretiranju i ispitivanju Muslimanke L. R. u selu Dabovcima, tijekom srpnja 1992. g.

RALJA, RADENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Dabovci, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u selu Dabovcima (općina Kotor Varoš). Sudjelovao je pri zlostavljanju, maltretiranju i ispitivanju Muslimanke L. R. u selu Dabovcima, tijekom srpnja 1992. godine.

RAŠULA, NEDELJKO - muškarac, po nacio­nal­nosti Srbin, iz grada Sanskog Mosta u istoimenoj općini. Sudjelovao je u pripremi i provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti ljubijskog kraja (općine Sanski Most i Prijedor). Tijekom 1992. i 1993. godine, obnašao je obveze predsjednika općine Sanski Most.

RELJIĆ, SLAVKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Vrbanjaca (općina kotor Varoš). Sudjelovao je u uhićenju, zatvaranju i brutalnom fizičkom maltretiranju jednog Muslimana (suprug B. R.) u selu Dabovcima, te ubojstvu istog (s još 180 muškaraca), 27.06.1992. godine, u selu Večićima pored Kotor Varoši.

RIVIĆ, (ZVONKO) ŽELJKO - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine, sudjelovao u agresiji na Hrvatsku (na području zapadne Slavonije), a od početka svibnja 1992. godine, sudjeluje u provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja. Prema nepotvrđenim informacijama je, u noći 07/08. studenog 1992. godine, su­djelovao u ubojstvu svećenika Ivice Grgića – župnika katoličke župe Ravska.

SABLJIĆ, RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljašu od 23. do 26.07.1992.).

SADŽAK, MARINKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Dana, 31.07.1992. g., imenovan je za upravitelja koncentracionog logora “Keraterm”. Navedenu dužnost obavlja je do 06.08.1992. godine. Za vrijeme njegovog “mandata” veći broj zatočenika je odvežen iz koncentracionog logora “Keraterm” i od tada se za njihovu sudbinu više ništa ne zna.

SAKAN, LAZO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti oko 57 godina (tijekom 1992.), rođen u selu Novom Selu kod Vrbanjaca (općina Kotor Varoš), u vri­jeme provedbe zločina bio je nastanjen u gradu Kotor Varoši. Kao neposredni zapovjednik logorskih čuvara u logoru “Pilana” (u Kotor Varošu), a prema tvrdnjama zatočenika bio je glavni organizator i naredbodavac brutalnih fizičkih maltretiranja i silovanja zatočenika tog logora, tijekom kolovoza 1992. godine.

SARAJLIĆ, GORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Končara (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, tijekom svibnja i lipnja 1992. godine, pljačkao je imovinu iz civilnih objekata na području općine Prijedor.

SARAJLIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Končara (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, tijekom svibnja i lipnja 1992. godine, pljačkao je imovinu iz civilnih objekata na području općine Prijedor.

SAVANOVIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti oko 45 godina (tijekom 1992.), iz sela Brezičana kod Prijedora u kojem i živi. Bio je predsjednik ‘Kluba poslanika SDS-a’ u Skupštini općine Pri­jedor. Kao član ‘Srpskog kriznog štaba opštine Prijedor’ odgovoran je za pripremu i provedbu genocida koji su počinili pripadnici srpskih snaga i policije nad Hrvatima i Muslimanima na području općine Prijedor.

SEDLAR, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe, počinio je ubojstvo osam (8) osoba muslimanske nacionalnosti iz mjesta Kozaraca (ubio je Ismeta Sušića i sedam članova obitelji Mujage Hušića).

SELAK, RADE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je bio zaposlen u tvornici “Celuloza” u Prijedoru, s područja općine Prijedora. U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, bio je u koncentracionom logoru “Trnopolje” u svojstvu logorskog čuvara.

SIKIRICA, DUŠAN “SIKIRA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, visine oko 175 cm, težine oko 85 kg, iz sela Lamovite (općina Prijedor). U periodu od li­pnja do kolovoza 1992. godine, bio je upravitelj koncentracionog logora “Keraterm”. Osobno je zlostavljao i premlaćivao zatočenike u koncentracionom logoru “Keraterm”. Osobno je, 25.07.1992. godine, pucajući iz automatske puške ubio jednog ozljeđenog zatočenika.

SLAVULJICA, (MIRKO) DARIO - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik eks­tremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organi­zi­rao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Mi­lovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992., skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođe­nju terorističkih akcija (miniranja objekata i automo­bila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene sve­srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna uboj­stva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

SPASOJEVIĆ, (BOŽO) SLAVKO “BATA” - mu­ška­rac, po nacionalnosti Srbin, rođen 20.10.1957. go­dine, iz Doboja. Od njenog osnutka je pripadnik ekstre­mne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, sku­pa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

SREDIĆ, (DRAGO) PREDRAG - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Kalajeva pored Ljubije. U selu Kalajevu pored Lju­bi­je počinio je, nakon okrutnog mučenja, brutalno uboj­stvo dvojice uhićenih i zavezanih Muslimana. Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­sli­manske nacionalnosti na širem području ljubijskog kraja.

SRDIĆ, SRĐO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, star oko 75 godina (tijekom 1992.), po profesiji stomatolog, iz grada Prijedora. Tijekom 1991. i početkom 1992. godine, bavio se ‘prodajom’ oružja. Bio je član ‘Srpskog kriznog štaba opštine Prijedor’ i jedan je od organizatora i idejnih vođa nasilne promjene vlasti na prostoru općine Prijedor (30.04.1992.), te uspostave “Srpske opštine Prijedor”. Kao predsjednik općinskog Crvenog križa, od sredine 1992. godine, nositelj je masovne pljačke imovine i masovnog progona Hrvata i Muslimana prijedorske općine. Jedno vrijeme bio je poslanik u ‘Skupštini RS’ i jedan od najbližih Kara­dži­ćevih suradnika.

STAKIĆ dr., MILOMIR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Marićke (općina Prijedor). Kao član “Srpskog kriznog štaba opštine Prijedor” bio je sudio­nik u pripremi i provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti općine Pri­jedor. Od 30.04.1992. godine, nakon nasilne smjene legitimne vlasti u općini Prijedor, imenovan je za predsjednika općine Prijedor. Jedan je od organizatora koncentracionih logora na prostoru općine Prijedor (“Keraterm”, “Omarska”, “Trnopolje”) u kojima je, od svibnja do rujna 1992. godine, ubijen velik broj Hrvata i Muslimana. Jedan je od organizatora provedbe genocida na prostoru općine Prijedor gdje je, od svibnja do konca prosinca 1992. godine, ubijeno više tisuća Hrvata i Mu­slimana, a najbrutalnije silovano više desetina Hrvatica i Muslimanki. Prema informacijama osobno je zapovjedio likvidaciju (ubojstva) pojedinih liječnika koji su radili ili živjeli na području općine Prijedor (Eniza Begića, Osmana Mahmuljina, Esada Sadikovića, Željka Sikore, Rufada Suljanovića…).

STANIŠIĆ, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosti 39 godina, rođen u mjestu Palama u istoimenoj općini, po zanimanju je tvorničar tekstila a po položaju bivši ministar unutarnjih poslova i šef policije na Palama. Sumnja se da je organizirao i sudjelovao u masovnim ubojstvima i teroru tajne policije protiv hrvatskog i muslimanskog civilnog pučanstva u Bosni i Hercegovini, da je odgovoran je za samovoljna uhiće­nja i mučenja Hrvata i Muslimana. Premda je, nakon ostavke na položaj ministra unutarnjih poslova, 1994. godine, netragom nestao, protiv njega je od strane Međunarodnog suda u Haagu pokrenuta istaga. Jedan od visokih djelatnika ‘haaškog’ suda je izjavio: ‘On je čovjek, kojeg bih rado vidio kako se peče u paklu.’

STANKOVIĆ, MILOVAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen na prostoru općine Modriča, oficir JNA, nastanjen u Doboju. Početkom svesrpske agresije na Hrvatsku preuzeo je kontrolu nad vojarnom JNA u Doboju, iako je zvanični zapovjednik vojarne tada bio pukovnik Ćazim Hodžić koji je prihvatio novonastalu situaciju i ulogu formalnog zapovjednika (nakon srpske okupacije Doboja Hodžić biva uhićen, zatvoren a potom i protjeran iz Doboja). U jednom vremenu je bio i ministar policije (MUP) tzv. Republike Srpske. Javno se, putem medija hvalisao da je sam osmislio, i prije neposredne zapovjedi sebi nadređenih sproveo “oslo­ba­đa­nje” Doboja i dobojskih sela od Hrvata i Muslimana pošto je znao što to u vojnom smislu znači za osiguranje već tada zamišljenog “posavskog koridora”. Aktivno je pomagao Milanu Ninkoviću na organiziranju ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koje su pripadnici, od ve­ljače 1992. godine, počinili niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić… Sa pripadnicima skupine “MIĆE” se dovodi u vezu i nestanak većeg broja Hrvata i Muslimana s pro­stora dobojske regije za koje se ni danas ništa ne zna.

STOJNIĆ, MILORAD “GROM” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljašu od 23. do 26.07.1992.).

STUPAR, BOŠKO - muškarac, po nacionalosti Srbin iz grada Prijedora – naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, tijekom srpnja 1992. godine, dežurao je (skupa sa: osobom prezime­nom Bjelobrk, Goranom Medićem, osobom prezime­nom Marinković, osobom zvanom “Babin”) na kontrolnom punktu u naselju Tukovima, te je tijekom noćnih sati, sa prostora nogometnog stadiona na kome su se nalazili civili protjerani iz sela Bišćana, Rizvanovića, Rakov­čana, Hambarina, Čarakova, Zecova…, odvodio djevojke i mlađe žene u obližnju kuću (vlasnik dotične kuće je Smail Avdić) gdje su ih zlostavljali i silovali.

SUBOTIĆ, PREDRAG - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođe­nju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene sku­pine sudjeluje u izvođenju terorističkih akcija (minira­nja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imo­vine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

ŠEŠELJ, VOJISLAV - muškarac (?), po nacionalnosti Srbin, starosti oko 40 godina (tijekom 1992.), po zanimanju političar (poslanik u parlamentu u Beogradu), sociolog (prije docent u Sarajevu), slovi za predsjednika Srpske radikalne stranke i kao ‘vojvoda’ četničkih mi­licija. Opravdano se sumnja da su ‘njegovi četnici’ pro­tjerali preko sto tisuća ljudi u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini te da je osobno pridonio ubojstvima i pljačkanju, da je huškao, kao saveznik Miloševića, na rat protiv ‘svih neprijatelja Srba’. Godine 1992., ozna­čen je od strane SAD-a za ratnog zločinca. Protiv njega je pokrenuta istraga Međunarodnog suda u Haagu. Ne­posredno poslije što su ga Amerikanci proglasili za ratnog zločinca izjavio je: ‘Ja sam ponosan na tu titulu. Ne trebamo mi nikakvu tanad, samo zahrđale žice, da našim neprijateljima iskopamo oči.’ Mirko Jovičević, srpski novinar je za istog napisao: ‘Njegovi četnici su ljude ubijali, silovali i klali pa s odsječenim glavama igrali fudbal.’

ŠILJEGOVIĆ, BRANE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. U periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine, provodio je isljeđivanja nad zatočenim Hrvatima i Muslimanima u koncentracionom logoru “Keraterm”.

ŠKORIĆ, BRANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca pored Ljubije (općina Prijedor). Kao zapovjednik jedne od postrojbi “6. krajiške brigade” tzv. “Srpske vojske” (po činu kapetan bivše JNA), tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad ci­vilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljašu od 23. do 26.07.1992.).

ŠLJIVIĆ, RADOLJUB - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođe­nju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

ŠLJUKA, RANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Nin­ko­vić “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju te­rorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, pre­mlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Već od veljače 1992., skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

ŠLJUKA, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Nin­ko­vić “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju te­rorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, pre­mlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene sve­srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna uboj­stva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

ŠOLAJA, (DRAGAN) IVICA - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Gornje Ravske pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, bio je sudio­nik u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Gornja Ravska i Tisova. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Tisova, Gornja Ravska, Garevica, Stara Rijeka, Briševo, Raljaš) napose od 23. – 26. srpnja 1992. go­dine. Odabirao je civile hrvatske nacionalnosti s područja sela Gornja Ravska a koji su potom bili uhićeni i zatvoreni u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”. Osobno je izdavao naloge, naoružanim Srbima, za likvidaciju osoba hrvatske nacionalnosti sa područja sela Gornja Ravska i Tisova.

ŠOLAJA, (IVO) ZDRAVKO - muškarac, po naci­o­nalnosti Hrvat, iz sela Gornje Ravske pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, bio je sudio­nik u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti sela Gornja Ravska i Tisova. Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (sela Tisova, Gornja Ravska, Garevica, Stara Rijeka, Bri­ševo, Raljaš) napose od 23. – 26. srpnja 1992. godine.

ŠTRBAC, (NENAD) MIROSLAV - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (po selima Tisovi, Gornjoj Ravskoj, Garevici, Staroj Rijeci, Briševu i Raljašu) napose u periodu od 23. do 26.07.1992.

ŠUMAR, DANE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, starosne dobi oko 57 godina, rođen u selu Novom Selu kod Vrbanjaca (općina Kotor Varoš), u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u gradu Kotor Varoši. Kao pripadnik jedne smjene logorskih čuvara u logoru “Pilana” u Kotore Varošu sudjelovao je u brutalnom fizičkom maltretiranju i mučenju osoba zatočeni u tom logoru tijekom kolovoza 1992. godine. Osobno je, pred većom skupinom zatočenih Muslimana, izjavio kako je konačno došlo vrijeme da se zemlja očisti od ‘Muslimana’. Su­dje­lovao je u mučenju 22-godišnjeg mladić (po nacionalnosti Hrvata) a potom i pri umorstvu (strijeljanju) istog.

ŠVRAKA, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. U periodu od svi­bnja do kolovoza 1992. godine, sudjelovao je u protuzakonitim uhićenjima i odvođenjima civilnog pučanstva hrvatske i muslimanske nacionalnosti s području ljubijskog kraja u koncentracioni logor “Omarska”. Oso­bno je, od 10. do 15.06.1992. godine, sudjelovao u brutalnom premlaćivanju Hrvata i Muslimana s područja ljubijskog kraja, zatočenih na nogometnom stadionu u Ljubiji.

TADIĆ, DUŠAN “DULE” - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz mjesta Kozarca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, u peridu od svibnja do kolovoza 1992. godine, dolazi je u koncentracionom logoru “Omarska” kojim prilikama je zlostavljao i brutalno premlaćivao zatočene Hrvate i Muslimane.

TADIĆ, MILORAD “BRK” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio kao taksist u Prijedoru, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Tijekom 1992. go­dine, kao čuvar u koncentracionom logoru “Omarska” činio je brutalna fizička maltetiranja i mučenja zatočenika. Osobno je, 10.07.1992. godine, pretukao nekolicinu zatočenika od kojih je većina potom preminula usljed zadobijenih ozlijeda. Dana, 11.07.1992. godine, okrutno i brutalno je nanio ozljede opasne po život zatoče­nom Zlatku Matanoviću (Hrvatu iz sela Šurkovca), od kojih je isti i preminuo 15.07.1992. godine.

TADIĆ, (STEVO) ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 14.04.1960. godine u Doboju, živio je u Maglaju. Od njenog osnutka je pripadnik ekstremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, skupa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođe­nju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika skupine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna premlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđivanja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

TARANJAC, (LAZO) ĐOKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u zastrašivanju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti s područja ljubijskog kraja. Sudjelovao je u pripremi i provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u periodu od 23. do 26.07.1992. godine, na području sela Stare Rijeke, Briševa i Ra­lja­ša…). Skupa sa svojim bratom Slobodanom, pljačkajući pošiljke humanitarne pomoći izgladnjavao je pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

TARANJAC, (LAZO) SLOBODAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u zastraši­va­nju i teroru nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti s područja ljubijskog kraja. Su­dje­lovao je u pripremi i provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u periodu od 23. do 26.07.1992. godine, na području sela Stare Rijeke, Briševa i Ra­lja­ša…). Izdavao je zapovjedi za nezakonita uhi­će­nja, za­tva­ranja i odvođenja u koncentracione logore “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska” civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti s područja ljubijskog kraja. Skupa sa svojim bratom Đokom, pljačkajući pošiljke hu­ma­ni­tarne pomoći izgladnjavao je pučanstvo hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

TEIĆ, NENAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Gradine pored Omarske (općina Prijedor). Kao pripadnik jedne smjene logorskih čuvara, tijekom sr­pnja 1992. godine, u koncentracionom logoru “Omarska”, ubio je dvojicu zatočenih Muslimana (Emira i Jaska Karabašića) s područja općine Prijedor.

TEJIĆ, BORISLAV - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Prema osobnom kazivanju, tijekom 1991. godine, sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, i tom prilikom ubio preko 100 Hrvata. Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

TEKIĆ, (MIHAJLO) SLOBODAN “RAKO” - mu­škarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 28.03.1953. godine, iz Doboja. Od njenog osnutka je pripadnik eks­tremne srpske skupine zvane “MIĆE” koju je, uz pomoć Milenka Gligorića i Milovana Stankovića organizirao i utemeljio predsjednik dobojskog ogranka SDS-a Milovan Ninković “Miće”. Već od veljače 1992. godine, sku­pa s drugim članovima navedene skupine sudjeluje u izvođenju terorističkih akcija (miniranja objekata i automobila, premlaćivanja i zastrašivanja uglednijih građana hrvatske ili muslimanske nacionalnosti). Izbijanjem otvorene svesrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, osobno je, a i uz sudjelovanje drugih pripadnika sku­pine “MIĆE”, počinio niz ratnih zločina (masovna i pojedinačna ubojstva, uhićenja, zatvaranja, brutalna pre­mlaćivanja, protjerivanja, pljačkanje imovine, iznuđiva­nja…) nad Hrvatima, Muslimanima i drugim nasrbima na širem području općina Derventa, Doboj, Modriča, Teslić…

TELEBAK, RAJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, po profesiji lugar, iz sela Brezičana (općina Pri­jedor). Kao pripadnik srpske postrojbe iz sela Brezičana, 16.09.1992. godine, u selu Brezičanima, ubio je mještanina tog sela (muslimanske nacionalnosti) Safeta Trnjanina.

TEPIĆ, MANOJLO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, star 38 godina, rođen u selu Tepićima kod Hrvaćana (općina Kotor Varoš), u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varoši. Tijekom kolovoza 1992. godine, u više navrata je počinio nasilne bludne radnje nad veći brojem ženskih osoba muslimanske nacionalnosti s prostora općine Kotor Varoš, koje su bile zatočene u logoru “Pilana” u samom mjestu Kotor Varoši. Pred zatočenicima navedenog logora hvalio se da je silovao Muslimanke svih uzrasta osim onih ispod pet (5) godina starosti.

TEPIĆ, SLAĐAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, star oko 25 godina, rođen u selu Tepićima kod Hrvaćana (općina Kotor Varoš), u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u gradu Kotor Varoši. Kao pripadnik srpskih snaga, tijekom kolovoza 1992. godine, u selu Tepićima počinio je nasilne bludne radnje (silova­nja) nad više osoba ženskog spola muslimanske nacionalnosti, mještanki tog sela.

TINTOR, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Zecova pored Ljubije (općina Prijedor). Kao neposredni zapovjednik srpske skupine koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine. Osobno je, oko 23.07.1992. godine, u selu Čarakovu, brutalno ubio (prvo mu je sjekirom odsjekao jednu ruku a potom ga zaklao) Sulju Tatarevića.

TODOROVIĆ, (MILE) ZDRAVKO “ŽVALJO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992., sudjelovao je u geno­ci­du nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

TOMČIĆ, NENAD “NEŠO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, vršio je isljeđivanja nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”.

TOMAŠ, DRAGAN “TOMAS” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, visine oko 175 cm, težine oko 80 kg, iz grada Prijedora. Po osobnom kazivanju do rata je živio u Zagrebu gdje je slovio za boljeg (slikara) umje­tnika, navodno u gradu Zagrebu posjeduje stan u kojem se trenutačno nalazi majka njegove supruge Vesne koja je s Draganom došla u Prijedor. Od početka svibnja 1992. godine, bio je pripadnik “interventnog voda” koji je djelovao u srpskoj postrojbi kojom je zapovjedao Rade Bilbija i po svom osobnom kazivanju ubio je mnogo Muslimana a među njima i oca Aziza Ališkovića (Mu­slimana iz sela Hambarina) te silovao veći broj djevojaka i žena muslimanske nacionalnosti iz sela Bišćana, Rizvanovića, Hambarina, Čarakova i Zecova.

TOMIĆ, MILORAD “MIĆO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Prijedor). Sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

TOMIĆ, STIPO - muškarac, po nacionalnosti Hrvat, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku (zapadna Slavonija). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnostina području ljubijskog kraja.

TOPČAGIĆ (ALIJA) ZLATKO “TOP” - mu­ška­rac, nepoznate nacionalnosti (otac Musliman a majka Hrvatica), iz grada Banja Luke. Kao pripadnik srpskih sna­ga sudjeluje je u oružanoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Osobno je u više navrata sudjelovao u napadima na Hrvate sela Zalužana kod Banja Luke kojim prilikama je dotične zlostavljao i otimao im imovinu (sre­dinom 1992. oduzeo je osobni automobil jednom Hrvatu, a u noći 04./05.05.1995. godine skupa s jednim Tukarićem zvanim Dašo opljačkao je imovinu jednoj hrvatskoj obitelji uz nanošenje teških ozljeda istima). Od 1991. do 1995. godine aktivno se druži s pripadnicima postrojbe srpskih snaga zvanih ‘crvene beretke’. Prema informacijama napustio je Bosnu i Hercegovinu, i nastanio se u Petrinji, ali povremeno odlazi u Banja Luku.

TOPIĆ, DRAŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljaša od 23. do 26.07.1992.). Osobno je, 24.07.1992. godine, počinio okrutna i brutalna masakriranja, ozljeđivanja i ubojstva većeg broja civila hrvatske nacionalnosti prezimenom Matanović iz sela Stare Rijeke – zaselka Muštanica. U selu Briševo je u periodu od 23. do 26.07.1992. godine, počinio brutalno ubojstvo (zaklao i izmasakrirao) više civila hrvatske nacionalnosti: Jerka (Mate) Ivandića, Luku (Ive) Komljena te veći broj osoba prezimenom Mlinar.

TOPIĆ, MEHMED - muškarac, po nacionalnosti Musliman, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudio­nik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnostina području ljubijskog kraja.

TOPIĆ, (MIĆO “ČAČANOV”) SLAVKO - mu­škarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljašu od 23. do 26.07.1992.).

TOPOLA, BRANKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora – naselja Tukova (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja i selima Bišćanima, Rizvanovićima, Hambarinama, Čarakovu…

TOPOLOVIĆ, MILENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, rođen 1967. godine, iz sela Moslovara (općina Kotor Varoš). Kao pripadnik policijske postrojbe zvane “srpska milicija” sudjelovao je 13.08.1992. go­dine, u selu Dabovcima u masovnom strijeljanju većeg broja civila muslimanske nacionalnosti te u uhićenju i bezrazložnom zatvaranju većeg broja civila tog sela u logor “Pilana” u gradu Kotor Varošu. Osobno je izvje­stio jednu zatočenicu u logoru “Pilana” da su svi muškarci sela Dabovaca ubijeni a da će žene i djeca muslimanske nacionalnosti biti protjerani s područja općine Kotor Varoš. Prema informacijama Milenko živio kod svog oca, od prosinac 1994. godine, u Njemačkoj u Munchenu.

TUBIN, MLADEN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara pored Ljubije (općina Pri­jedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Osobno je činio brutalna fizička maltretiranja uhićenih civila.

VASILJEVIĆ, ĐURO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Kao neposredni zapovjednik srpske skupine koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

VASILJEVIĆ, MILENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske skupine (pod zapovje­dništvom Đure Vasiljevića) koja je djelovala kao sa­sta­vni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

VASILJEVIĆ, MITAR - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske skupine (pod zapovjedništvom Đure Vasiljevića) koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, su­djelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

VASILJEVIĆ, NEĐO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). kao pripadnik srpske skupine (pod zapovjedništvom Đure Vasiljevića) koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, bio je sudionikom u provedbi genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

VASILJEVIĆ, NENAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Dana 10.07.1992. godine, sudjelovao je u protuzakonitim uhićenjima i odvođenjima civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti s području ljubijskog kraja (iz sela Kalajeva) u koncentracioni logor “Omarska”.

VASILJEVIĆ, SLOBODAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske skupine (pod zapovje­dništvom Đure Vasiljevića) koja je djelovala kao sa­sta­vni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

VESELINOVIĆ, ZDAVO - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz sela Brezičana (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe iz sela Brezičana je, 16.09.1992. godine, u selu Brezičanima sudjelovao u ubojstvu većeg broja civila muslimanske nacionalnosti (spaljeni su u jednoj kući).

VIDIČEVIĆ, BORISLAV - muškarac, po nacional­nosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Ra­ljašu od 23. do 26.07.1992.).

VIDIČEVIĆ, BOŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljašu od 23. do 26.07.1992.).

VIDOVIĆ, (BORO) DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Vidovića pokraj Kozarca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, od 24.05.1992. godine pa nadalje, sudjelovao je u napadima na civilno pučanstvo i dobra mjesta Kozarac kojom prilikom je zlostavljao i mučio mještane i pljačkao njihovu imovinu.

VIDOVIĆ, (BORO) GORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Vidovića pokraj Kozarca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, od 24.05.1992. godine pa nadalje, sudjelovao je u napadima na civilno pučanstvo i dobra mjesta Kozarca kojom prilikom je zlostavljao i mučio mještane i pljačkao njihovu imovinu.

VOKIĆ, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Od svibnja do kolovoza 1992. godine, kao pripadnik policijske postrojbe zvane “Sr­pska policija” provodio je uhićenja civila hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području grada Prijedora te njihovo odvođenje u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

VRKEŠ, VLADO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Sanskog Mosta u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u pripremi i prove­dbi genocida nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

VUČENOVIĆ, BOŠKO - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik policijske postrojbe zvane “Srpska policija”, iz Prijedora je tijekom srpnja 1992. godine, skupa s Jovanom Mišovićem, vršio uhićenja civila hrvatske, muslimanske i ukrajinske nacionalnosti na području općine Prijedor koje je potom odvozio u koncentracioni logor “Omarska”.

VUKELIĆ, (DUŠAN) SLOBODAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja.

VUKIĆ, (GAVRO) RADE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora – naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, od 24.05 do 10.06.1992. godine, pljačkao je imovinu iz civilnih objekata po selu Hambarinama i Hambarinskom polju.

VUKIĆ, (GAVRO) ĐORĐE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora – naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, od 24.05 do 10.06.1992. godine, pljačkao je imovinu iz civilnih objekata po selu Hambarinama i Hambarinskom polju. Dana, 22.07.1992. godine, u selu Bišćanima je izdao zapovjed preživjelim mještanima da u roku 15 minuta napuste selo Bišćani i krenu do nogometnog stadiona u naselju Tukovima.

VUKIĆ, DRAGAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). U selu Briševu pored Ljubije je, 24.06.1992. godine, kao pripadnik policijske postrojbe zvane “Srpska policija”, sudjelovao u protuzakonitim uhićenjima i odvođenjima civila hrvatske nacionalnosti  u koncentracioni logor “Keraterm”.

VUKMIR, (BRANE) BORO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilma muslimanske nacionalnosti na području sela Jugovaca, Bišćana, Čarakova, Rakovčana, Zecova, Hambarina i Rizvanovića (općina Prijedor).

VUKMIR, BRANE - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara pored Ljubije (općina Pri­jedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilma muslimanske nacionalnosti na području sela Jugovaca, Bišćana, Čarakova, Rakovčana, Zecova, Hambarina i Rizvanovića (općina Prijedor). Sudjelovao je u zastrašivanju i teroru nad Hrvatima sela Gornjeg Volara i Šurkovca pored Ljubije.

VUKMIR, (BRANE) NENAD “NENO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilma muslimanske nacionalnosti na području sela Jugovaca, Bišćana, Ča­rakova, Rakovčana, Zecova, Hambarina i Rizvanovića (općina Prijedor). Sudjelovao je u zastrašivanju i teroru nad Hrvatima sela Gornjeg Volara i Šurkovca pored Ljubije.

ZARIĆ, MIĆO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, star oko 26 godina, rođen u selu Zarićima kod Hrvaćana (općina Kotor Varoš), u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Kotor Varoši. Kao pripadnik srpskih snaga, tijekom kolovoza 1992. godine, u više je navrata boravio u logoru “Pilana” u Kotor Varoši, kojim prilikama je silovao zatočene osobe ženskog spola.

ZEC, DRAŠKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio u Zagrebu (Hrvatska), iz grada Prijedora. Od svibnja do kolovoza 1992. godine, u više navrata je boravio u koncentracionom logoru “Omarska” u funkciji isljednika, provodeći isljeđivanja nad zatoče­nim Hrvatima i Muslimanima.

ZEC, ŽELJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, nogometaš, iz grada Prijedora. Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa i kamiona kojima su, 21.08.1992. godine, srpske vlasti s područja općine Pri­jedor protjerali veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, sudjelovao je u odvajanja više od 200 civila, muškaraca koji su potom na različite načine pobijeni u kanjonu rijeke Ugar (lokalitet zvan “Koričanske Stjene”) na području općine Skender Vakufa.

ZEKANOVIĆ, NENAD - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacional­nosti na području sela Jugovca u ljubijskom kraju (općina Prijedor), napose 20.07.1992. godine, kada je u zaselku Alagićima sudjelovao u ubojstvu 17 osoba muslimanske nacionalnosti.

ZEKANOVIĆ, (STOJAN) RADE “ZEKAN” - mu­škarac, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Jugovcima, iz Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u zastrašivanju i teroru nad civilima hrvatske nacionalnosti sela ljubijskog kraja. Na, 24.06. i 10.07.1992. godine, u selu Briševu je protuzakonito uhi­tavao i odvodio osobe hrvatske nacionalnosti u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”. Sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose u selima Tisovi, Gornjoj Ravskoj, Garevici, Staroj Rijeci, Briševu i Raljašu) od 23. do 26.07.1992. godine. U noći, 07/08.11.1992. godine, sudjelovao je u ubojstvu svećenika Ivice Grgića – župnika katoličke župe Ravske.

ZEKANOVIĆ, RAJKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio u rudniku željezne rude “Ljubija”, iz sela Jugovca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, su­djelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

ZELJAJA RADMILO ‑ muškarac, po nacionalnosti Srbin, zapovjednik “5. kozarske brigade” tzv. “Srpske vojske”, po činu major bivše JNA, u vrijeme zločina živio je u gradu Prijedoru. Sudjelovao je u pripremi i prove­dbi genocida nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti općine Prijedor. Osobno je, 23.05.1992. godine, zastrašivao i terorizirao Hrvate sela Gornjeg Vo­lara i Šurkovca.

ZGODIĆEVAC, (MIĆO) DRENA djevojački VASILJEVIĆ - žena, po nacionalnosti Srpkinja iz sela Ljeskara pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovala je u odabiru, privođenju i prisilja­vanju djevojaka i žena na blud i silovanja koja su nad istima činuli ‘srpski ratnici’ povratnici s ratišta.

ZORIĆ, (DANE “TRGOVAC”) DRAŽEN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima s područja ljubijskog kraja, napose na području sela Stare Rijeke, Briševa i Raljaša u periodu od 23. do 26.07.1992.

ZORIĆ, (RANISLAV) MILAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, kao zapovjednik jedne srpske postrojbe sudjelovao je u genocidu nad civi­lima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljašu od 23. do 26.07.1992.

ŽIGIĆ, MILAN “ŽIGA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, neometano je ulazio u prostor koncentracionih logora “Keraterm” i “Trnopolje” i u njima činio zločine (brutalna fizička maltretiranja, mučenja, ubojstva) nad zatočenicima.

ŽIGIĆ, MILENKO - muškarac, po nacionalnosti Srbin, vlasnik trgovine u selu Kamičanima, iz sela Kamičana (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske po­strojbe, od 25.05.1992. godine pa nadalje, sudjelovao je u napadu na civilno pučanstvo mjesta Kozarac i njihovu imovinu kojom prilikom je iste fizički maltretirao i zlostavljao. Oko 25.07.1992. godine, na nogometnom stadionu u mjestu Ljubiji, brutalno je zlostavljao i pre­mlaćivao Muslimane koji su uhićeni u selu Miskoj Glavi i nakon par dana dovedeni na dotični stadion. Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

ŽIGIĆ, ZORAN “ŽIGA” - muškarac, starosti oko 30 godina (tijekom 1992.), po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Kao pripadnik srpske upostrojbe, od svibnja do kolovoza 1992. go­dine, neometano je ulazio u prostore koncentracionih logora “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska” kojim prilikama je činio zločine (brutalna fizička maltretiranja, mučenja i ubojstva) nad zatočenicima.

POPIS OSOBA OSUMNJIČENIH ZA RATNE ZLOČINE O KOJIMA NISU POZNATI SVI OSOBNI PODATCI

ANTONIĆ, (SLAVKO) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudio­nik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke, u vremenu od 20. do 26.07.1992. godine. Odgovoran je za smrt 12 civila, mještana sela Čarakova koje je, oko 23.07.1992. go­di­ne, pobio ispred džamije u selu Čarakovu te za smrt mje­snog hodže kojeg je prvo zamotao u tepih a potom živog zapalio.

BABIĆ, (više osoba) - muškaraci, svi po nacionalnosti Srbi, iz sela Radomirovca, (općina Bosanski Novi). Sudionici su genocida nad Hrvatima sela Gornjeg Vo­lara i Šurkovca (općina Prijedor) u više navrata: 23.05.1992., 12.09.1992., 28.12.1992., 03.03.1993. i 22.04.1993. g.

BAJIĆ, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao istražitelj pri policijskoj postaji “srpske policije” iz Prijedora, u koncentracionom logoru “Omarska” je provodio istražne radnje nad zatočenim civilima s područja općine Prijedor.

BATAZ, (SLAVKO) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Ljubije (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Osobno je, 16.06.1992. godine, sudjelovao u protuzakonitim uhiće­njima i zatvaranjima civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti mjesta Ljubija.

BJELOBRK, ? - muškarac, po nacionalosti Srbin, iz Prijedora – naselja Tukova (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe, tijekom srpnja 1992. godine, dežurao je (skupa sa: Goranom Babićem zvani “Babin”; osobom prezimenom Marinković; Boškom Stuparem) na kontrolnom punktu u naselju Tukovima te je, tijekom noćnih sati, sa prostora nogometnog stadiona na kom su bili civili protjerani iz sela Bišćana, Rizvanovića, Ra­kovčana, Hambarina, Čarakova i Zecova odvodio djevojke i mlađe žene u obližnju kuću (vlasnik kuće je Smail Avdić) gdje su ih zlostavljali i silovali.

BOGDAN, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donjeg Volara pokraj Ljubije (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske skupine (pod neposrednim zapovje­dništvom samozvanog “vojvode” Đure Vasiljevića) koja je djelovala kao sastavni dio srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na podru­čju sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine. Tijekom navedenog vremena rukovao je minobacačem pri razaranju civilnih objekata i dobara u navedenim selima.

CVIJIĆ, ? “CVIJO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora, do oko 1990. godine bio je aktivni policajac u Zagreb (Hrvatska). Od svibnja do kolovoza 1992. godine, kao pripadnik “Srpske policije” provodio je uhićenja civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području grada Prijedora te njihovo odvođenje u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”. Dana, 27.06.1992., boravio je u koncentracionom logoru “Omarska” i tom prilikom, zajedno sa “srpskim policajcem” koji se preziva Kovačević zvani “Bata” (po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora) zlostavljao i brutalno pretukao zatočenog M.A.

ĆIVERICA, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, visine oko 185 cm, crne kovrdžave kose, tamnije puti, iz sela Jelovca (općina Prijedor). Od svibnja do kolovoza 1992. godine, je kao pripadnik smjene čuvara kojom je zapovjedao Dragan Fuštar, u koncentracionom logoru “Keraterm” pljačkao je zlostavljao i mučio ztočene Hrvate i Muslimane.

ĐUKIĆ, ? “BRACO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općina Prijedor. Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992.

ĐUKIĆ, (LUKA) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općina Prijedor. Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992.

ĐURIĆ, (više osoba) - muškaraci, svi po nacionalnosti Srbi iz sela Radomirovca (općina Bosanski Novi). Sudjelovali su u genocidu nad Hrvatima sela Gornjeg Volara i Šurkovca (općina Prijedor) u više navrata: 23.05.1992., 12.09.1992., 28.12.1992., 03.03.1993. i 22.04.1993. godine.

GALIĆ, (RADE) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općina Prijedor. Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992.

GAVRILOVIĆ, (RANKO) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe sudjelovao je, 09.07.1992. godine, u odvođenju zatočenih Hrvata i Muslimana (s područja Ljubije i okolnih sela) iz koncentracionog logora “Keraterm” u koncentracioni logor “Omarska” kojom prilikom su brutalno pretučena najmanje dvojica zatočenika (Nedjeljko Komljenović i Drago Petrović). Bio je pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa kojima su iz koncentracionog logora “Omarska” u koncentracioni logor “Manjača” prevoženi zatočenici i kojom prilikom je, pred ulazom u koncentracioni logor “Manjača”, iz autobusa izveden jedan broj zatočenika i nakon mučenja i zlostavljanja ubijen.

GOJIĆ, (?) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedor. Tijekom 1992. godine, su­djelovao je u protuzakonitim uhićenjima, zatvaranjima i odvođenjima civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti ljubijskog kraja u koncentracioni logor “Omarska”.

GORONJA, (PERO) ? “BRACO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

GRUJIČIĆ, ? “GRUJO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, visine oko 180 cm, crne kose, crnoput, težine oko 80 kg, s područja općine Prijedor. Od svibnja do kolovoza 1992. godine, bio je čuvar u koncentracionom logoru “Keraterm” (pripadnik smjene čuvara pod zapovjedništvom Dragana Kulundžije zvanog “Kole”). Skupa sa ostalim čuvarima iz svoje smjene je pljačkao imovinu zatočenika.

GVOZDEN, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Od svibnja do kolovoza 1992. godine, kao pripadnik “Srpske policije” provodio je uhićenja civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području grada Prijedora te njihovo odvođenje u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

JANJIĆ, (LJUBICA) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Jugovca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

JANJIĆ, ? “JANJAC” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, do rata je radio kao vozač u poduzeću “Autoservis” u mjestu Ljubiji, s područja je općine Prijedor. Kao pripadnik oružane pratnje konvoja autobusa kojim su zatočeni Hrvati i Muslimani prevoženi iz koncentracio­nog logora “Omarska” u koncentracioni logor “Manjača” je, 06.08.1992. godine, skupa sa ostalim pripadnicima oružane pratnje, ispred ulaza u koncentracioni logor “Manjača”, prozvao je neke od zatočenika da izađu iz autobusa te potom sudjelovao u ubojstvima istih.

JOVIČIĆ, (više osoba) - muškaraci, svi po nacionalnosti Srbi iz sela Radomirovca (općina Bosanski Novi). Sudjelovali su u genocidu nad Hrvatima sela Gornjeg Volara i Šurkovca (općina Prijedor) u više navrata: 23.05.1992., 12.09.1992., 28.12.1992., 03.03.1993. i 22.04.1993. godine.

KECMAN, (MIĆO) ? - muškarac, po nacionalno­sti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (po selima Staroj Rijeci, Briševu i Raljašu), od 23. do 26.07.1992. godine. Osobno je, 14.09.1992. godine, u selu Briševu ubio Antu Lovrića.

KNEŽEVIĆ, (?) ? “LUDI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave pored Ljubije (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima na području ljubijskog kraja.

KONČAR, (njih četvorica) - muškarci, po nacionalnosti Srbi iz sela Garevaca (općina Prijedor). Kao pripadnici srpske postrojbe su, tijekom lipnja i srpnja 1992. godine, u selu Suhom Brodu pokraj Kozarca, plja­čkali imovinu iz civilnih objekata te silovali veći broj djevojaka i žena, mještana tog sela.

LAJIĆ, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik jedne smjene čuvara, oso­bno je sudjelovao u mučenjima, zlostavljanjima, brutalnim premlaćivanjima zatočenika u koncentracionom logoru “Keraterm”.

LAKIĆ, ? - muškarac, rođen oko 1961. godine, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao istražitelj “Srpske policije”, svakodnevno je dolazio u koncentracioni logor “Omarska” kojom prilikom je provodio istražne radnje nad zatočenicima.

LOVRIĆ, (PERO) ? “DAMDAJA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. g., sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

MAĐAR, (PANE) ? “ĐOLE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na područjima ljubijskog kraja.

MARIJANOVIĆ, ? - muškarc, po nacionalnosti Srbin, iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Sudio­nik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske i mu­slimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Stara Rijeka, Briševo i Raljaš u vremenu 23. do 26.07.1992.).

MASTIKOSA, (više osoba) - muškaraci, svi po nacionalnosti Srbi iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Sudjelovali su u genocidu nad civilnim pučanstvom Hrvatima i Muslimanima s područja ljubijskog kraja (napose u selima Staroj Rijeci, Briševu, Raljašu…, u periodu od 23. do 26.07.1992.).

MILAIĆ, (DRAGAN) ? “MRĐA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Sudionik je genocida na području općine Prijedor, tijekom 1992. godine. Prema njegovu kazivanju, oso­bno je, u kanjonu rijeke Ugar, na nagovor Boška Grabeža, ubio veći broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti koje su konvojem transportirali prema Travniku.

MILOŠEVIĆ, (BOŠKO) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Cikota (općina Prijedor). Tijekom 1991. godine, sudjelovao je u oružanoj agresiji na Hrvatsku (na područje zapadne Slavonije – kod Pakraca i Lipika). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je, tijekom 1992. godine, u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

MIRKOVIĆ, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Rasavaca (općina Prijedor). Sudionik je genocida nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti na području sela Stare Rijeke, Briševa, Raljaša, od 23. do 26.07.1992. godine.

MUTIĆ, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao istražitelj “Srpske policije”, svakodnevno je dolazio u koncentracioni logor “Omarska” kojom prilikom je provodio istražne radnje nad zatočenicima.

NOVIĆ, (ĐURO) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao istražitelj “Srpske policije”, svakodnevno je dolazio u koncentracioni logor “Omar­ska” kojom prilikom je provodio istražne radnje nad zatočenicima.

OLJAČA, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske po­strojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, sudjelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke… u periodu od 20. do 26.07.1992.

OVUKA, (više osoba) - muškaraci, svi po nacionalnosti Srbi iz sela Radomirovca (općina Bosanski Novi). Sudionici su u genocidu nad Hrvatima sela Gornjeg Vo­lara i Šurkovca (općina Prijedor) u više navrata: 23.05.1992., 12.09.1992., 28.12.1992., 03.03.1993. i 22.04.1993. godine.

PASPALJ, ? “ŽUTI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz mjesta Omarske (općina Prijedor). Kao pripa­dnik jedne smjena čuvara u koncentracionom logoru “Omarska” osobno je, 26.06.1992. godine, sudjelovao u mučenjima, zlostavljanjima i brutalnim premlaćiva­njima zatočenika.

POPOVIĆ, ? “POP” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Krivaje pokraj Omarske (općina Prijedor). Od svibnja do kolovoza 1992. godine, kao zapovjednik jedne smjena čuvara sudjelovao je u zločinima (brutalna fizička maltretiranja, mučenja, ubojstva) nad za­to­če­ni­cima koncentracionog logora “Omarska”.

RADAKOVIĆ, (STOJAN) ? “SRBO” - muškarac (brat Milana Radakovića), po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Dana, 05.08.1992. godine, kao pripa­dnik oružane pratnje iz logora “Keraterm” otišao je u pratnji dva autobusa sa 124 zatočenika o kojima se od tada ništa ne zna.

RADANOVIĆ, (?) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin iz grada Prijedora u istoimenoj općini. Tijekom 1992. godine provodio je isljeđivanja nad zatočenicima koncentracionog logora “Omarska”.

RADANOVIĆ, (?) ? “BAJO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Trgovišta (općina Bosanski Novi). Sudionik je genocida nad Hrvatima sela Gornjeg Volara i Šurkovca (općina Prijedor) u više navrata: 23.05.1992., 12.09.1992., 28.12.1992., 03.03.1993. i 22.04.1993. godine.

RADANOVIĆ, (? “BAJO”) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Trgovišta (općina Bosanski Novi). Sudionik je genocida nad Hrvatima sela Gornjeg Volara i Šurkovca (općina Prijedor) u više navrata: 23.05.1992., 12.09.1992., 28.12.1992., 03.03.1993. i 22.04.1993. g.

RADIĆ, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Osobno je kao pripadnik jedne smjena čuvara, tijekom 1992. godine, sudjelovao u mučenjima, zlostavljanjima, brutalnim premlaćivanjima zatočenika u koncentracionom logoru “Keraterm”.

RADIĆ, ? “GRGA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Od početka svibnja 1992. godine pa nadalje, sudjeluje je u pljačkanju imovine bogatijih i imućnijih Hrvata i Muslimana na području općine Prijedor.

RODIĆ, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Kao pripadnik jedne smjena čuvara, osobno je, tijekom 1992. godine, sudjelovao u mučenjima, zlostavljanjima, brutalnim premlaćivanjima zatočenika u koncentracionom logoru “Keraterm”.

RADULOVIĆ, (više osoba) - muškaraci, svi po nacionalnosti Srbi iz sela Zeocva (općina Prijedor). Ti­je­kom 1992. godine, sudjelovali su u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima s područja ljubijskog kraja, napose na području sela Stare Rijeke, Briševa i Raljaša, u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

RAJLIĆ, (petorica braće) - muškaraci, svi po na­ci­onalnosti Srbi iz sela Batkovaca (općina Sanski Most). Ti­je­kom 1992. godine, sudjelovali su u genocidu nad Hrvatima i Muslimanima s područja ljubijskog kraja, napose na području sela Stare Rijeke, Briševa i Raljaša, u periodu od 23. do 26.07.1992.

SABLJIĆ, (LAZO) ? “DODO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Batkovaca pored Ljubije (općina Sanski Most). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u genocidu nad civilnim pučanstvom hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci – zaselku Muštanici, Briševu i Raljašu, od 23. do 26.07.1992. godine. Osobno je počinio ubojstva većeg broja civila hrvatske nacionalnosti iz sela Stare Rijeke -  zaseoka Muštanice: Predraga (Peje) Matanovića, Antu (Peje) Matanovića) i njegova dva sina Gorana i Batu, Mladena (Peje) Matanovića i njegova dva sina Ervina i Johana, Fabijana (Peje) Matanovića (odsjekao mu je uši, izvadio oči, odrezao spolovilo i sta­vio mu ga u usta), Zdravka (Ante) Matanovića (izvadio mu je oči i nosio ih u maramici kao uspomenu). Su­djelovao je u pokolju civila hrvatske nacionalnosti sela Briševo u periodu od 23. – 26.07.1992.

STRIKA, ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Od svibnja do kolovoza 1992. godine, kao pripadnik “Srpske policije” provodio je uhićenja civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području grada Prijedora te njihovo odvođenje u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarska”.

STUPAR, (više osoba) - muškaraci, svi po nacionalnosti Srbi iz sela Oštre Luke (općina Sanski Most). Su­djelovali su u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja (napose po selima Staroj Rijeci, Briševu i Raljašu), u periodu od 23. do 26.07.1992. godine.

ŠILJAK, (ILIJA) ? - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Jugovca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe kojom je zapovjedao Rade Bilbija, su­djelovao je u genocidu nad civilima hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području sela Bišćana, Rizvanovića, Rakovčana, Hambarina, Čarakova, Zecova, Raljaša, Briševa, Stare Rijeke…, u periodu od 20. do 26.07.1992. godine.

VIDOVIĆ, (LAKO) ? “CICO” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Vidovića pokraj Kozarca (općina Prijedor). Kao pripadnik srpske postrojbe je, od 24.05.1992. godine pa nadalje, sudjelovao u napadima na civilno pučanstvo i dobra mjesta Kozarac kojom prilikom je zlostavljao, mučio, premlaćivao mještane i plja­čkao njihovu imovinu. Osobno je, 27.05.1992. godine, u mjestu Kozarcu, ubio starca Jusufa Bešića (Musliman iz mjesta Kozarac) a njegovo tijelo je zapalio u pokojnikovoj kući.

VOKIĆ, (?) ? “BRADA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Miske Glave (općina Prijedor). Tijekom 1992. godine, sudjelovao je u zastrašivanju i teroru civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti na području ljubijskog kraja. Prema neprovjerenim informacijama ubio ga je Savo Pušac, sredinom srpnja 1992. godine.

VUKIĆ, (ĐORĐE) ? “ŠTUKA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, s područja općine Prijedora. Kao pripadnik srpske postrojbe je, od 24.05 do 10.06.1992. godine, pljačkao imovinu iz civilnih objekata po selu Hambarinama i Hambarinskom polju.

ZORIĆ, ? “VESELI” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora (općina Prijedor). Od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao pripadnik “Srpske policije”, svakodnevno je premlaćivao Hrvate i Muslimane s područja općine Prijedor koji su nakon uhićenja dovoženi u zgradu prijedorske policijske postaje.

ZORIĆ, ? “KOPA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz grada Prijedora. Od lipnja do kolovoza 1992. godine, kao istražitelj “Srpske policije”, svakodnevno je dolazio u koncentracioni logor “Omarska” kojom prilikom je provodio istražne radnje nad zatočenicima.

?, ? “ŽIKA” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, star oko 35 godina (tijekom 1992.), iz Srbije, u vrijeme zločina bio je nastanjen u gradu Kotor Varošu. Tijekom kolovoza 1992. godine, u više navrata je počinio nasilne bludne radnje nad više ženskih osoba muslimanske nacionalnosti (među kojima i trudnica u osmom mjesecu trudnoće) s prostora općine Kotor Varoš a koje su bile zatočene u logoru “Pilana” u samom mjestu Kotor Varoš. Osobno je silovao S.V., rođenu 1963. godine (majka troje djece) a koja je bila zatočena u logoru “Pilana” u Kotor Varošu.

?, ŽELJKO “CILE” - muškarac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Dabovaca (općina Kotor Varoš). Sudjelovao je u zlostavljanju, maltretiranju i ispitivanju Muslimanke L. R. u selu Dabovcima, tijekom srpnja 1992.

?, ZORAN - muškarac, po nacionalnosti Srbin, u vrijeme provedbe zločina bio je nastanjen u mjestu Čelinac. Kao pripadnik srpskih snaga, tijekom kolovoza 1992. godine, boravio je u više navrata u prostoru logora “Pilana” u Kotor Varošu te je prigodom takvih posjeta prisiljavao zatočene osobe ženskog spola na bludne radnje.

Izvor: Website sela Briševo pokraj Prijedora

Tomašica. Mjesto kojem su zločinci sa ovih prostora odredili mračnu sudbinu. Sudbinu koju već 70 godina dijele koncentracioni logori poput Aušvica ili Bergen-Belsena u kojima niti poljski cvijet nije lijep ni mirisan. U Tomašici, do sad najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici u Bosni, svoj život su skončali nevini, ne samo odrasli ljudi, nego i oni mali, oni maleni koji nikada neće doživjeti da napune 18 godina i tako porastu u vlastitim očima i odrastu u očima zakona. 

Piše: Amela Kazazić

Zakona, međutim, za njih nije bilo. Ubijeni su svirepo, na način o kojem punu istinu vjerovatno nikada nećemo saznati. Možda je tako i bolje za sve one koji su imali tu nesreću da prežive i ostanu iza svojih najmilijih.

Da, imali su tu nesreću da prežive. Jer teška je nesreća nadživjeti svoju djecu. Ostati sam i prekapati po poljima tražeći njihove kosti uz kosti supruge, majke i oca, brata i sestre. Teška nesreća je morati živjeti sa odlukom ljudi poput Theodora Merona koji krvnika jedne druge Tomašice, znane kao Korićanske stijene, pušta na prijevremenu slobodu nakon odsluženja dvije trećine 17-godišnje kazne zatvora uz obrazloženje da je on „spreman da vodi normalan društveni život u svom okruženju”. Teška je nesreća gledati kako je taj krvnik prema vlastitom priznanju, Darko Mrđa, dobio priliku za novi život nakon što je učestvovao u oduzimanju preko 150 drugih života. Teška je nesreća znati da je okruženje u kojem će taj kasapin provoditi svoje slobodne dane identično okruženju u selima u blizini masovne grobnice Tomašica čiji su mještani protestvovali ne zato što su bili uznemireni spoznajom o masovnom ubijanju njihovih komšija, nego zato što im je nesnosan smrad leševa narušavao miran život bez njih. Teška i pregolema nesreća je to.

Otkrivanjem Tomašice žrtve će konačno naći smiraj. Njihova tijela će po posljednji put biti uznemirena prije konačnog počinka. Za preživjele, međutim, mira nema. Za razliku od svojih dželata, oni nikada neće moći voditi „normalan društveni život u svom okruženju“. Normalan život je privilegija krvnika. Preživjeli su osuđeni na doživotnu kaznu bez mogućnosti pomilovanja. Oni su živi mrtvaci.

 Tacno.net.

Iz romana Andrije Matića „Pomračenje u pet slika“ koji je upravo objavljen u izdanju Levog krila, u obliku feljtona prenosimo prvi deo „Večna noć“ čija se radnja odvija oktobra 1941. godine u Kragujevcu

Vrata su se ponovo otvorila. Napolju su sada bili samo Nemci, u znatno većem broju nego prošlog puta. Osim narednika, prevodioca i ostalih koji su se i pola sata ranije nalazili ispred barake, sada je tu bilo pedesetak novih vojnika koji su, postrojeni u dva reda, stajali tamo gde je tokom noći i ranog jutra bio parkiran kamion. Među njima je bio i kapetan, koji je nešto objašnjavao naredniku, najpre pokazujući u pravcu Erdoglijskog potoka, a onda i ka Milanovačkom putu. Narednik je pozvao prevodioca i šapnuo mu nešto na uvo.

– Neka istupe oni koji hoće da piju vode – rekao je prevodilac.

Građani su ga zbunjeno posmatrali. Prevodilac je ponovio rečenicu, naglasivši reč „voda“. Građani su ćutali neko vreme, sve dok jedan mladić iz prvih redova nije istupio iz gomile. Za njim je krenulo još nekoliko ljudi, da bi ubrzo, pošto se među svima pronela vest da će im Nemci dati vode, mnogi nagrnuli ka vratima, pa je unutra nastalo komešanje, slično onome od prethodnog dana, kada su Nemci puškama ugurali poslednju grupu. Profesori su, međutim, rekli učenicima da ostanu na svojim mestima, ne zato što nisu verovali da će konačno dobiti vode, već što su želeli da ih zaštite od mogućeg stampeda.

– Mi ćemo posle – rekao im je Gavrilović. – Strpite se nekoliko minuta.

Videvši da se ispred barake gura veliki broj građana, kapetan je izdao naredbu i vojnici su uperili oružje ka njima. Prevodilac je potom rekao:

– Pošto ne mogu svi odjednom, moraćemo da vas podelimo u više grupa. Neka za početak krene sto ljudi.

Nedugo zatim, prva grupa je krenula ka Erdoglijskom potoku, gde se, prema rečima prevodioca, nalazio punkt sa vodom. Pratilo ih je dvadeset vojnika: trojica su išla napred, trojica pozadi, dok su ostali koračali sa strane. Nakon toga vrata su se zatvorila.

U baraci je razgovor ponovo oživeo, za trenutak je izgledalo da se ljudima vraća optimizam, ali su posle desetak minuta ponovo svi ućutali, jer se začula mitraljeska paljba, najpre nekoliko dugih rafala, a onda i nekoliko kratkih.

– Šta je to? Je l’ čujete? – upitao je Konatar paničnim glasom.

Nijedan profesor nije odgovorio. Zatim je odjeknulo nekoliko pucnjeva iz pištolja.

– Možda je neko pokušao da pobegne? – pretpostavio je Radović.

– Ne verujem – kazao je Gardinovački. – Suviše je dugo trajalo.

– Kakve to ima veze? – uzvratio mu je Radović.

– Znate šta, nema svrhe da se i dalje zavaravamo – rekao je Miljković. – Znate da ovo može da znači samo jedno. Sve se uklapa: namamili su nas u ovu baraku, mučili su nas cele noći, oslobodili su one koje su hteli i sada privode kraju ono što su započeli. – Pogled mu je bio unezveren, a oči izbuljene, kao i kod ostalih profesora, samo što je na njegovom licu to izgledalo strašnije, jer je bilo pomešano sa ludačkim gnevom.

– Kako to mislite, Miljkoviću? – upitao je Konatar.

– Je li vam palo na pamet, Zdravko, da su ove nesrećne ljude možda streljali?

– Ma šta to pričate, jeste li poludeli!? – povikao je Radović.

– Pričam ono što svi predosećamo, ali niko ne sme da prizna. Setite se da su zapretili da će streljati sto ljudi za jednog ubijenog Nemca, a pedeset za ranjenog. Setite se da je kod Ljuljaka nedavno ubijeno njih desetak, a ranjeno ko zna koliko. Nemojte mi reći da vam to nijednom nije prošlo kroz glavu.

– Polako, Miljkoviću – smirivao ga je Lazović. – Još je rano za takve zaključke. – Iako je strahovao da se ovaj dan neće dobro završiti, pretpostavka profesora matematike delovala mu je neverovatno. – Možda je neko zaista pokušao da pobegne. – Zatim se okrenuo ka Gardinovačkom:

– Nema veze, Božidare, što je pucnjava dugo trajala, Dragoljub je u pravu. Pa mi smo nadomak Šumarica. Možda se neko dokopao šume, pa Nemci nisu mogli da ga pogode od drveća. Da sačekamo pa…

– Miljkoviću, molim vas da ne širite paniku – prekoreo ga je Gavrilović. – Uostalom, pucnjava, sama po sebi, nije dokaz da je neko streljan.

– Mislite šta hoćete, ja više neću nikoga da čekam – rekao je Miljković i uputio se ka sredini barake, gde su mahom bili radnici Vojno-tehničkog zavoda.

Vrata su se otvorila još jednom. Napolju nije bio prevodilac, nije ni bilo potrebe za prevođenjem, jer vojnici nisu govorili, samo su upali u baraku i počeli da izvlače ljude napolje. Nekoliko mladića se otimalo, povlačeći se ka sredini, ali su ih Nemci brzo savladali i sproveli ka izlazu. Većina nije ni pokušala da se odbrani. Kao da prethodno ništa nisu čuli, kao da su zaboravili da se građani iz prve grupe nisu vratili sa Erdoglijskog potoka, poslušno su se uključili u kolonu i izašli napolje. U toj grupi bili su i Romi, koji su do tada stajali pored ulaza.

Čim su Nemci zatvorili vrata, začula se galama. Ljudi su vikali, psovali, plakali, zapomagali. Prostor ispred vrata ubrzo se ispraznio, svi su se povukli ka zadnjem delu barake. A kada su odjeknuli mitraljeski rafali, na koje su se nadovezali hici iz pištolja, nemir se pretvorio u histeriju.

– Zlotvori! – povikao je Gardinovački. – Izgleda da je Miljković bio u pravu!

– Sve će nas pobiti! – zavapio je Konatar.

– Pa ne mogu to da učine – rekao je Dušan Manić. Do tada je razgovarao sa jednim svojim poznanikom iz suda, ali kada je čuo pucnjavu, prišao je profesorima, verujući da će od njih pre saznati šta se dešava. – Nije bilo nikakvog suđenja! Čak i u ratu moraju da postoje zakoni!

– Ma kakvi crni zakoni! – kazao je Gardinovački. – Vidiš da su to krvoločne životinje. Koliko smo bili naivni!

Skoro svi učenici su plakali. Profesori nisu ni pokušavali da ih uteše, izuzev Gavrilovića, koji je prišao jednom učeniku sedmog razreda – on je, izbezumljen od straha, kroz suze vikao: „Neću da umrem! Neću!“ – ali mu ništa nije rekao, nije znao šta da mu kaže, samo ga je pomilovao po glavi. Među profesorima više nije bilo optimista, niko nije verovao da će se posle svega vratiti kući, čak ni Radović, koji je sada ćutao i gledao u beton.

Nemci su ponovo ušli u baraku. Pokupili su stotinak ljudi iz prvih redova i izvukli ih napolje. U toj grupi bio je i Miljković. Kada su ga ugurali u kolonu, nije se bunio, poslušno je stao iza trojice sveštenika i krenuo ka izlazu, ali čim se obreo ispred barake, nakon što su Nemci zatvorili vrata, pesnicom je udario vojnika sa svoje desne strane i potrčao ka Milanovačkom putu. Udarac je bio tako snažan da je vojnik, premda je bio samo nekoliko centimetara niži od njega i dvadeset kilograma teži, odmah pao na zemlju. Zbunjeni njegovim postupkom, Nemci u početku nisu reagovali – ni oni koji su pratili kolonu, ni oni koji su se nalazili sa strane, čak ni oni na improvizovanoj kapiji, kojima je Miljković dolazio u susret – kao da nisu verovali da bi se iko, sred tolike vojske, posle dvadeset sati mučenja, mogao odlučiti na tako sumanut potez. Neko je potom zapucao, pogodio profesora matematike u leđa i ubio ga na mestu. Jedan vojnik je prišao Miljkovićevom beživotnom telu i ispalio u njega dva hica iz pištolja.

Građani u koloni, koji su ubrzo krenuli ka Erdoglijskom potoku, mogli su da vide, kada su im se oči privikle na dnevnu svetlost, još tri velike grupe, koje su Nemci izveli iz drugih baraka. Jedna je išla ispred njih, druga je pristizala sa donje strane, a treću su sprovodili ka Milanovačkom putu (ova poslednja grupa prošla je put i nastavila da se kreće ka Sušičkom potoku). Među njima je takođe bilo muškaraca svih uzrasta, mada ne toliko dece kao u gornjoj baraci.

Profesori nisu videli Miljkovićev pokušaj bekstva, niti su prema pucnjevima mogli da zaključe šta se desilo s njim, ali su nakon njegovog izlaska iz barake bili prestravljeni, jer je on bio prvi profesor koga su tog dana odveli na streljanje. Pored straha, Lazović je povremeno osećao mešavinu besa i stida, ono gorko osećanje koje se javlja kod pametnog čoveka koga budala, pred više ljudi, tokom neke besmislene rasprave, napravi smešnim.

– Izgleda da je ovo kraj, Milane – rekao mu je Gardinovački začuđujuće mirnim tonom. – No, ako ništa drugo, možemo makar da umremo kao ljudi, da pokažemo zverima da se ne plašimo. A njih će stići kazna kad-tad, to ti ja garantujem.

– Kakva je vajda od toga, Božidare? – kazao mu je rezignirano. – Kako smo mogli da budemo tako glupi?

– Samo mi je žao onih mojih slika – nastavio je profesor crtanja, kao da nije čuo Lazovićeve reči. – Tol’ke godine sam ih skupljao. Da sam ih makar ostavio nekom muzeju. Da sam ih barem dao Olgi, nju ne bi odveli. Ovako će ih verovatno uzeti neka neotesana životinja i prodaće ih za bagatelu.

Nedaleko od njih dvojice Lazović je ugledao Gavrilovića kako piše nešto na parčetu papira. Prišao mu je, ne obazirući se na to što je Gardinovački i dalje pričao o slikama.

– Šta to pišete, direktore? – upitao ga je.

– Pišem oproštajnu poruku za ženu i decu.

– Zar stvarno mislite da će je dobiti?

– Možda i hoće. Staviću je u džep. Kada budu pronašli moj leš, možda će pronaći i poruku.

Ubrzo su, na više mesta u baraci, mnogi ljudi počeli da sastavljaju poruke. Pisali su na komadićima papira, poleđini fotografija iz novčanika, ličnim dokumentima, koje im, kao ni Lazoviću, greškom nisu oduzeli, na radničkim knjižicama, dopisnicama ili, pak, legitimacijama za povlašćenu vožnju. Uglavnom su se opraštali od svojih porodica. Bilo je i onih koji nisu ništa napisali, jer nisu imali s kim da se oproste, ili im je nedostajao materijal za pisanje, ili, jednostavno, nisu želeli da pišu, misleći da njihove poslednje reči neće dopreti do njihovih bližnjih.

Na poleđini svoje legitimacije Lazović je napisao sledeću poruku:

Lenka, poljubi dete umesto mene. Mišo, budi dobar i čuvaj mamu.

Zbogom zauvek!

21. X 1941.

Ni on nije verovao da će poruka stići do njegovih, bilo da je ostavi u baraci ili ponese sa sobom u grobnicu, ali je ipak odlučio da je napiše, znajući da bi ga u suprotnom pekla savest, što je po svaku cenu želeo da izbegne, jer mu se bližila smrt, koja je rastakala logiku i mešala je sa praznoverjem. Kada je završio pisanje, dao je olovku učeniku do sebe, a onda stavio legitimaciju u džep pantalona.

U jednom trenutku Gavrilović je pozvao sve učenike i profesore da se okupe oko njega. Želeo je da im održi oproštajni govor, da ih pripremi za ono što će uskoro doći, ali tek što je izgovorio prvu rečenicu – kazao je: „Draga deco, drage kolege, ovo je, po svoj prilici, naš poslednji dan“ – u baraku su upali nemački vojnici. Pošto su u prvim redovima, sa desne strane, oko deset metara odmaknuti od ulaza, stajali upravo učenici i profesori, Nemci su izdvojili njih stotinak i ubacili ih u kolonu. Ako je neko u početku, kada su odveli prvu kolonu građana, imao nameru da se pobuni, da proba, poput Miljkovića, da se bekstvom spase streljanja, sada o tome nije razmišljao, što zbog iscrpljenosti, koju ni mnogo jači organizmi ne bi mogli da izdrže, što zbog nesvesne, ali jake želje da se mučenje brzo okonča.

Ispred barake Lazović je zaklonio oči rukom, jer mu je smetalo sunce. Za trenutak mu je kroz glavu proletela slika od prethodnog dana, kada su ih vojnici izveli iz škole, kada je, takođe, morao da se brani od sunčeve svetlosti. Činilo mu se kao da je od tada prošlo nedelju dana, a ne dvadesetak sati. Pošto su mu se oči privikle na dnevno svetlo, pogledao je oko sebe i video nekoliko drugih kolona, koje su Nemci vodili iz donjih baraka. Jedna je prošla ispred njih – morali su, štaviše, da zastanu kako bi je propustili – i uputila se ka Milanovačkom putu. Na začelju te kolone, izdvojen od ostalih građana, posrtao je kafedžija Stevan Milojević. Usta, nos i leva polovina lica bili su mu prekriveni skorelom krvlju. Da ga je u tom stanju video samo dan ranije, Lazović bi se zaprepastio, ali sada ga je samo nakratko pogledao – kafedžija je, kao u transu, sve vreme zurio ispred sebe, nije opazio da ga Lazović posmatra – i nije osetio sažaljenje, premda je znao da je to pogrešno, da prema nekadašnjem prijatelju, u čiju kafanu je do rata odlazio barem jednom nedeljno, ne sme biti ravnodušan. Za sve to vreme štektali su mitraljezi, odjekivao je motor automobila ili kamiona, a čuo se i pseći lavež.

Kada je kolona prošla, Nemci su ih poveli ka Erdoglijskom potoku, stotinak metara niže. Dok su silazili niz padinu, Lazović je na više mesta video gomile leševa. Pored svake gomile stajala su trojica vojnika, a ispred njih, na udaljenosti od nekoliko metara, bio je njihov starešina, koji je posmatrao leševe i pokazivao rukom tamo gde se neko još uvek mrdao. Vojnici bi onda prišli tom čoveku i ispalili u njega više hitaca iz pištolja. Lazović je video i vojnike koji su se vraćali sa streljanja. Uglavnom su ćutke išli ka barakama, mada je bilo i onih koji su razgovarali, čak se i smejali. U jednom trenutku Radović je pao na zemlju. Vojnici su povikali, pa su ga učenici brzo podigli na noge, no stari profesor nije mogao normalno da hoda, jer je pri padu povredio koleno, morao je rukom da se oslanja o jednog učenika. I Lazović je tada osetio bol u nogama. Nakon svega što je preživeo, nije više mogao da podnese ni najsitniji napor. Činilo mu se da će mu noge svakoga časa popustiti, da će njegov izmučeni trup tresnuti o zemlju, da neće moći da nastavi čak ni uz pomoć učenikâ, i to ga je uplašilo, jer je znao da bi ga tada verovatno ubili, a on za smrt još uvek nije bio spreman. Nekoliko puta je zamislio taj poslednji trenutak i uvek je računao na barem pola minuta ispred streljačkog voda, u kojima će moći da sabere misli, možda čak i da se pomoli, pre nego što ga kuršumi pošalju na onaj svet. Na takvu smrt bio je spreman, sve drugo ga je plašilo. Stoga je pokušavao da zaboravi na bol, ali to mu, isprva, nije uspevalo; naprotiv, što ga je više ignorisao, što je više pokušavao da ga potisne nasumičnim mislima, bol je bivao sve jači. Tek kada je vojnik ispred njega udario šamar jednom učeniku, jer ga je ovaj povukao za ruku, preklinjući ga da mu poštedi život, Lazović je prestao da misli na bolove u nogama.

Čistina ispred Erdoglijskog potoka bila je prekrivena leševima, pa su im Nemci pokazali da skrenu desno, ka njivama i livadama ispred Šumarica, na kojima još uvek niko nije bio streljan. Ljudi u koloni sada su mogli da vide na stotine vojnika, raspoređenih na više mesta: jedni su stajali iza potoka, kao svojevrstan zid za sve koji bi pokušali da pobegnu, drugi su, sami ili u manjim grupama, sedeli pored uske staze, čisteći oružje ili pušeći i odmarajući se, treći su bili pored leševa i proveravali da li je neko možda preživeo, dok su četvrti ležali na stomaku iza velikih puškomitraljeza, čekajući da im njihovi saborci dovedu novu kolonu građana. Takođe su mogli da vide kolonu koja je išla stotinak metara ispred njih i koja je zastala u podnožju strme livade, ispred Erdoglijskog potoka, gde su ih čekali vojnici sa puškomitraljezima. Nemci su tada zaustavili kolonu profesora i učenika, i pokazali im da sednu na zemlju. Odatle, kao na vrhu gledališta nekog pozorišta na otvorenom, mogli su da posmatraju kako vojnici dole pedantno postrojavaju ljude u četiri reda jednake dužine, tako da leđima budu okrenuti ka mitraljezima.

– Okrenite se ovamo, deco. Nemojte… – rekao je Gavrilović učenicima, pre nego što ga je jedan vojnik šutnuo u lice. Od siline udarca iz nosa mu je šiknula krv.

Odjednom, iz podnožja livade začula se galama na nemačkom jeziku. Učenici, profesori, ali i vojnici iz njihove pratnje okrenuli su se ka povicima i videli da trojica muškaraca trče ka Šumaricama, udaljenim nekoliko stotina metara, gde su, takođe, stajali nemački vojnici (koje ljudi nisu mogli da vide, jer su ovi bili skriveni među hrastovim stablima, na ulazu u šumu). Nisu prešli ni desetak metara, kada je odjeknulo nekoliko mitraljeskih rafala i oni su ubrzo popadali po travi. Jedan oniži čovek iz prvog reda, izbezumljen od dvadesetočasovnog mučenja, ali i prestrašen smrću trojice begunaca, koji je sa mesta gde su sedeli učenici i profesori izgledao kao nekakav patuljak, prišao je najbližem vojniku, koji je imao čin narednika, kleknuo ispred njega i počeo da mu ljubi čizme, moleći ga da mu poštedi život. Narednik se nakratko okrenuo ka svojim podređenima, rekao im je nešto na nemačkom jeziku, na šta su oni počeli da se smeju, a onda je izvadio pištolj iz futrole na opasaču i pucao čoveku u potiljak. Vojnici su počeli još glasnije da se smeju, a pridružilo im se i nekoliko Nemaca koji su pazili na kolonu Prve muške gimnazije.

– Stoka! – procedio je Gardinovački, podsetivši na svoj stari, razuzdani duh. – Eto šta ste vi: najobičnija stoka! – Vojnici ovoga puta nisu reagovali, niko ga nije ni pogledao.

Smeh se brzo utišao. Znajući da nema mnogo vremena, da jedna kolona već čeka na vrhu livade i da će uskoro doći nova, a nakon nje još ko zna koliko drugih, budući da je streljanje, barem što se tiče njegove grupe, bilo tek na početku, narednik je otišao do vojnikâ sa puškomitraljezima i, visoko podigavši desnu ruku, sa pištaljkom između usana, dao im je znak da se pripreme. Ovi su legli iza oružja, nanišanili, zatim se začula narednikova pištaljka, pa nekoliko dugih, dobro sinhronizovanih rafala, koji su pokosili ljude u podnožju. Vojnici koji su doveli i postrojili građane, a koji su do tada, gledano s vrha, stajali sa leve strane, prišli su njihovim telima i pobrinuli se, pucajući iz pištolja, da niko ne ostane živ.

Učenici nisu gledali streljanje, već su uglavnom zurili u svoja kolena ili su pak žmurili, pokušavajući da ne misle ni o čemu. Ipak, ma koliko se trudili, nisu mogli da ne čuju pucnjavu, tako da su, čim je mitraljeska paljba utihnula, skoro svi zaplakali, premda nisu bili bučni, što zbog straha od Nemaca iz svoje pratnje, što zbog iscrpljenosti, usled koje više nisu mogli, bez krajnjeg napora, da ispuste ni jedan jedini glas. Ni profesori se nisu usuđivali da gledaju streljanje, ali su zato, s vremena na vreme, posmatrali učenike, iako su znali da, šta god se desilo, neće moći da im pomognu.

Kada je ispaljen poslednji hitac iz pištolja, vojnici su naredili učenicima i profesorima da krenu, vičući na nemačkom jeziku i pokazujući rukama ka podnožju livade. Svi su ustali, osim Radovića.

– Ne mogu da se pokrenem – govorio je. – Neka mi neko pomogne.

Vojnik koji je šutnuo Gavrilovića nikome nije dozvolio da priđe starom profesoru. Sačekao je da kolona odmakne ka livadi, a onda se okrenuo ka Radoviću – koji je pretpostavio šta mu sleduje, pa ga nije ni pogledao – i pucao mu je u glavu iz mašingevera. Svi su znali šta se dogodilo, ali niko nije smeo da se okrene.

Nemci su ih postrojili u četiri jednaka reda, ispred leševa streljanih ljudi, koje su bili primorani da gledaju, jer su leđima bili okrenuti ka cevima puškomitraljeza. Lazović je stajao u trećem redu, gledano odozgo, između dvojice učenika kojima nije predavao. U redu ispred njega nalazio se Gavrilović, u drugom redu, na suprotnim krajevima, stajali su Manić i Konatar, dok je Gardinovački bio na početku prvog reda, sa leve strane. Učenici su plakali, znatno glasnije nego pre desetak minuta, neki su čak vrištali, naročito deca iz petog razreda, koja su ispuštala nekakve piskave, neljudske glasove, poput prebijenih pasa.

Lazović je samo nakratko pomislio na plač učenika – ne osetivši pri tom ni sažaljenje, ni bes, niti neko slično osećanje – a onda je pogledao na desnu stranu, ka Šumaricama, ne zbog nekog sećanja, neke slike iz najveće kragujevačke šume u kojoj je proveo dobar deo detinjstva, u kojoj se često igrao sa svojim sinom, već instinktivno, naslućujući da ga nešto vuče ka njoj, neki impuls koji ni u normalnim okolnostima ne bi mogao da objasni. Začudio se što ne oseća strah, što više nema potrebu ni da se pomoli. U glavi su mu se mešale neuhvatljive slike i nepovezane misli. U nekoliko navrata uspeo je da pred očima zadrži likove Miloša, Lenke i svojih pokojnih roditelja, iako nije mogao da veže za njih ništa smisleno, da bi se ubrzo ponovo izgubio u tom zaumnom kovitlacu. Nije osećao ni umor, ni glad, ni žeđ, ni bol. Povremeno je imao utisak da se njegov mozak odvaja od tela i priprema za neki drugi život, a da se on, nesposoban da ukroti misli i neosetljiv za telesne nadražaje, nalazi negde između. I zvuci oko njega – plač učenika, smeh nemačkih vojnika, štektanje mitraljeza u daljini, kloparanje motora, šum hrastovih krošnji na slabom vetru, tutnjava koja je dopirala iz Erdoglije – bili su mu čudni, strani, kao da ih čuje prvi put.

A onda se jedan zvuk izdvojio, glas Svetozara Gavrilovića, koji se obraćao učenicima:

– Deco, nemojte da se plašite. Ovo nije kraj. Za nas tek počinje život, onaj pravi, večni život. Izdržite još samo malo.

Neke je to smirilo, drugi su nastavili da plaču. Potom se začuo Gardinovački:

– Direktor je u pravu, nemojte da se plašite. Uskoro ćemo ponovo biti zajedno, na mnogo lepšem mestu od ovog prokletog sveta. A ovi zlikovci će platiti kad-tad.

Prenuvši se iz otupelosti, Lazović je pokušao da razmisli o rečima svojih kolega, ali se tada začula pištaljka nemačkog narednika, za njom i mitraljeski rafali, posle čega je pao na zemlju.

Kada je pucnjava utihnula, pola minuta kasnije, osetio je tup bol u donjem delu leđa, sa leve strane, kao i vrelu krv koja se odatle slivala niz slabinu. Ležao je na stomaku, leve ruke pripijene uz telo, dok mu je desna bila malo odmaknuta, sa šakom u visini glave, kao prilikom pozdrava. Pokušao je da ih pomeri, prvo jednu, pa drugu, ali nije uspeo. Ni noge nije mogao da pokrene. Okrenut licem prema zemlji, ništa nije mogao da vidi, pa se usredsredio na sluh. Ispred njega neki učenici su zapomagali, drugi su krkljali u samrtnom ropcu, ostali su već bili mrtvi. Čuo je i glasove nemačkih vojnika, koji su uglavnom dolazili sa udaljenosti od dvadesetak metara, izuzev jednog koji se približavao. Iako je bio ošamućen od bola i krajnjim naporom se držao u svesnom stanju, bilo mu je jasno šta ga čeka. Nakon nekoliko sekundi začuo je oštar zvuk sa dugim odjekom, nalik na prasak ili lomljavu stakla, a onda je utonuo u mrak.

(Kraj)

e-novine.com – Masakr u Šumaricama.

Spomen ploče žrtvama genocida u Srebrenici postavljene u Kamenici, selu kod Zvornika na istoku Bosne i Hercegovine, nijemi su svjedoci dešavanja u tom dijelu zemlje u periodu između 1992. i 1995. godine

Spomen ploče žrtvama genocida u Srebrenici postavljene u Kamenici, selu kod Zvornika na istoku Bosne i Hercegovine, nijemi su svjedoci dešavanja u tom dijelu zemlje u periodu između 1992. i 1995. godine.

Brojne kamene ploče čuvaju brojke i uspomene, ali i “odudaraju” od prirodnih ljepota tog predjela, nekada poznatog samo po njegovim vrijednim stanovnicima i sretnim trenucima. Ta vremena su prošla, a Kamenica je danas poznata kao “dolina masovnih grobnica”.

U mnogobrojnim grobnicama koje su krile kosti žrtava genocida u Srebrenici u tom zvorničkom selu pronađeno je oko 4.000 posmrtnih ostataka, kompletnih ili djelimičnih skeleta žrtava, koje su jula 1995. ubijene u srebreničkom genocidu.

Uska cesta vodi do Kamenice, mjesta bolnih uspomena gdje svaka kamena ploča predstavlja mučki prekinute živote. Nije prolazniicima potreban putokaz kako bi znali da su u Kamenici. Dovoljno je da se okrenu oko sebe, kamene uspomene sve govore.

Prividnu idilu tog raja prirode u trenutku poruše svjedočenja stanovnika Kamenice i podatak o 15 pronađenih masovnih grobnica na tom području.

Kako kažu stanovnici Kamenice, oni su se vratili i niko ih ne može opet otjerati iz njihovih kuća, mada pokušavaju, a pokušavat će i dalje. Odlučni su u namjeri da “dolinu grobnica” pretvore u “dolinu života”.

Masovne grobnice su otkrivali bošnjački povratnici u Kamenicu, a dosad je identificirano oko 4.000 nestalih osoba ekshumiranih u tom selu.

Njih 84 pronađeno je ispred kuće Senada Rizvića, tačnije u kanalizacionom iskopu.

“Tražio sam kanalizacionu jamu koja je nekada bila na tom mjestu ali sam naišao na ljudsko tijelo, pantole, kaiš, donji dio tijela. Obavijestio sam Tužilaštvo Tuzlanskog kantona (TK) o tome, ali sam obavještavao i međunarodnu zajednicu, UNPROFOR”, kazao je Rizvić za Anadolu Agency (AA).

Kako kaže, u jednom dvorištu nalazi se njegova kuća i kuća njegova dva brata. Jedan od njih nikada nije ni pronađen.

“Prvo sam mislio da je to moj brat, koji je nestao i nije pronađen”, dodao je.

Prema njegovim riječima, s obzirom da je bio veliki broj otkrivenih masovnih grobnica, on je morao intervenisati da što prije otvore i onu pronađenu u njegovom dvorištu.

“Nisam želio da se naša djeca kreću po skeletima ali i zbog nas jer nije bilo svejedno gledati to u dvorištu. Ipak, svi smo mi bili u bijegu kada je Srebrenica pala i svi smo bježali prema sigurnom području”, kazao je.

Kako kaže, ova masovna grobnica je bila povezana sa onom u Prosinama u kojoj je pronađeno 506 žrtava.

“Ovdje vjerujemo da ima još masovnih grobnica ali ih još nismo pronašli”, dodao je Senad.

Tijela ubijenih u genocidu najprije su bila zakopana u Branjevu i Kozluku. Krajem 1995. otkapana su i prenošena u sekundarne grobnice u Kamenicu. Do sada je pronađeno 14, a samo pet ih je označeno pločama.

Safet Rizvić nas je odveo do kuće jednog Galiba Hrbata u čije dvorište je dovezeno 200 ubijenih Bošnjaka i pokopano.

“Ovdje je bila jedna od 14 masovnih grobnica u kojoj je pronađeno 200 tijela ubijenih Srebreničana, koji su ubijeni na svirep način i prevezeni ovdje u sekundarnu grobnicu”, pojasnio je Rizvić.

Tijela su ekshumirana između 2008. i 2009. godine. Na tom području i dalje traje potraga za masovnim grobnicama.

Izvor: AA

Vukovar i 22 godine nakon jednog od najvećih zločina poslijeratne Europe još traga za nestalima, a preživjeli traže pravdu iako su neki od počinitelja osuđeni te još traju suđenja u Hrvatskoj, Srbiji i na Haaškom sudu.

U bitki za Vukovar, koja je počela 25. kolovoza, a završila slomom obrane grada 18. studenoga 1991. godine, po podacima vukovarske bolnice, ubijene su 1624, a ranjeno 1219 osoba dok je nakon okupacije, u srbijanske logore odvedeno oko 8.000 vukovarskih branitelja i civila, a iz potpuno razrušenog grada prognano je oko 22.000 Hrvata i nesrba.

Tijekom posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. Pošto su JNA i paravojne postrojbe zauzele bolnicu, izdvojeno je i iz nje odvedeno najmanje 260 osoba. Iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine ekshumirano je 200 osoba, a za ostalima još se traga. Na području Vukovarsko-srijemske županije još se traga za 464 nestale osobe kojima se svaki trag gubi upravo u ratnom Vukovaru 1991.

Za te i druge zločine počinjene nad civilima i zarobljenicima tijekom agresije i okupacije Vukovara podignute su mnoge opužnice na županijskim sudovima u Vukovaru i Osijeku te na Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu i Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. No, iz Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) smatraju da pravda “ni izdaleka nije zadovoljena” kad je u pitanju kažnjavanje zločina počinjenih nad Vukovarcima 1991. godine.

Po podatcima Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH), Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru pokrenulo je od 1991. do 30. rujna 2013. kaznene postupke protiv 291 osobe, od čega je u tijeku prekid istrage za 20 osumnjičenika, protiv 232 osobe podignuta je optužnica, 85 ih je osuđeno, a protiv 53 osobe postupak nakon podignute optužnice još traje.

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku pokrenulo je kaznene postupke protiv 912 osoba, od čega je za 33 osumnjičenika istraga u tijeku, protiv 16 osoba istraga je u prekidu, optužene su 492 osobe, od kojih je 96 osuđeno, a u tijeku je kazneni postupak po podignutoj optužnici protiv 218 osoba.

Na Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu zbog zločina počinjenih na području bivše SFRJ, među ostalim i u Vukovaru, podignute su optužnice protiv Vojislava Šešelja, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, Slobodana Miloševića, Gorana Hadžića, Slavka Dokmanovića te Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića.

Postupci protiv Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića, uhićenog u srpnju 2011., još traju, a Jovica Stanišić i Frank Simatović nepravomoćnom presudom oslobođeni su optužbe u postupku koji još nije pravosnažan. DORH je 31. svibnja 2013. od tog suda i njegova Ureda tužiteljstva zatražio da mu dostave dio dokumentacije i dokaze iz predmeta vezanog uz Stanišića i Šimatovića koji se odnose na ratne zločine počinjene na području Hrvatske. To je zatraženo radi daljnjeg državnoodvjetničkog postupka i korištenja u kaznenim postupcima zbog ratnih zločina u kojima mjerodavna županijska državna odvjetništva već postupaju ili pak mogućeg sastavljanja novih predmeta vezanih uz podatke kojima se dosad nije raspolagalo.

Slobodan Milošević umro je u pritvoru u Scheveningenu 11. ožujka 2006., a Slavko Dokmanović počinio je samoubojstvo 1998. godine prije nego što je Raspravno vijeće tog suda donijelo presudu pa je postupak protiv njega zaključen te godine. Mili Mrkšiću izrečena je jedinstvena zatvorska kazna od 20 godina, ali je poslije oslobođen, a Veselinu Šljivančaninu zatvorska kazna od 10 godina i danas je i on na slobodi.

Iz DORH-a podsjećaju kako je Tužilašto za ratne zločine Republike Srbije u više predmeta pokrenulo kaznene postupke zbog više kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na području Hrvatske. U postupku za ratni zločin na Ovčari Vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo je 2009. godine 13 pripadnika negdašnje Teritorijalne obrane Vukovara i paravojne postrojbe “leva supoderica” na višegodišnje kazne, a petorica optuženih dobila su oslobađajuće presude.

Zbog zločina na Ovčari, pred srbijanskim pravosuđem osuđen je i Damir Sireta, izručen iz Norveške, na kaznu zatvora od 15 godina, Milan Bulić osuđen je na dvije godine, a pripadnik Teritorijalne odbrane Vukovara Petar Ćirić u srpnju ove godine osuđen je na 15 godina zatvora. Stanko Vujanović osuđen je na devet godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog u vukovarskoj gradskoj četvrti Sajmištu 1991. godine.

Iz Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) ističu da pravda “ni izdaleka nije zadovoljena” kad je u pitanju kažnjavanje zločina počinjenih nad Vukovarcima 1991. godine.

Po riječima predsjednika HDLSKL-a Danijela Rehaka, još su izvan dosega pravde mnogi nalogodavci i kreatori agresije na Vukovar. “Od svih naših prijava koje smo podnijeli, po većini njih nije gotovo ništa rađeno”, tvrdi Rehak i dodaje kako bez kažnjavanja zločina počinjenih u Vukovaru 1991. godine Vukovarci teško mogu pronaći svoj mir i 22 godine nakon Domovinskog rata. “Imamo obnovljene kuće i koliko-toliko pristojan život, ali nemamo unutarnjeg mira jer nas još boli da oni koji su zločine činili za to nisu odgovarali”, kaže taj Vukovarac, i sam ratni stradalnik i zatočenik negdašnjih srpskih koncentracijskih logora.

T-portal

Tacno.net.

povezano

Jedan od najbolesnijih prizora ratnog pomračenja uma

Danas je Vukovar mesto sećanja, ali je i dalje mesto velike manipulacije i lažnog patriotozma koji se ovih dana trenira na pismu. Gledajući na njega sa 22 godine odmaka, nad vukovarskom nesrećom danas se, bez imalo pijeteta, iživljavaju razni stožeri zazivajući mržnju i produbljujući etničke podele, dok se Srbija iz petnih žila trudi da zaboravi da je imala bilo šta s rušenjem tog grada, ubistvima, masovnim grobnicama pa mediji objavljuju da je danas dan “ulaska JNA u grad” a Veselin Šljivančanin, koji je osuđen na 10 godina zatvora zbog pomaganja u mučenju zarobljenika nakon pada Vukovara,  nakon izlaska iz Haga postaje zvezda raznih talk show programa. Logore u kojima su zatvarani, mučeni i ubijani Vukovarci, Srbija ne želi ni dostojanstveno da obeleži. Malo ko pokazuje stvarno poštovanje prema žrtvi ovog grada.

Vukovar je bio opomena koju niko nije čuo te 1991. godine. Nažalost, ne čujemo je ni danas. Zato objavljujemo reprint reportaže koju je ekipa novinara nedeljnika “Vreme” u kojoj su bili Dejan Anastasijević i Jovan Dulović, objavila 25. novembra, nakon pada grada.

********************************************

Vukovar je pao posle tačno tri meseca opsade. Lepi stari grad je razrušen potpuno, najviše liči na Varšavu iz 1945. godine. Od 45.000 stanovnika, predaju je dočekalo desetak hiljada (tačan broj nije još poznat). Svi do jednog proveli su protekla tri meseca u podrumima i imaju teškoća sa vidom kad izađu napolje. Žestoka i uporna odbrana učinila je sve njih sumnjivima za „oružanu pobunu protiv Jugoslavije“, kako se ovaj rat zove u najnovijm vojnom žargonu: sve odim nešto staraca, žena, dece i Srba koji su delili sudbinu svojih suseda tokom tromesečne agonije, kao i uvek, uostalom.

Sudbina Vukovara ne može da izbegne istorijskoj simbolici. U tom je gradu 1919. godine osnovana Komunistička partija Jugoslavije, iz tog grada krenula je koliko pre šest meseci 1. maja, jedinica policije koja je uletela u zasedu u Borovu Selu. Vukovar, grad u kome je na višestranačkim izborima pobedila bivša komunistička partija Hrvatske, SDP, imao je nesreću da bude prvi i da prvi – kao prethodnica svima nama ostalima – iskusi krajnje konsekvence ideološkog i nacionalnog pijanstva. Slike Vukovara posle pada, slike su naše budućnosti.

SLIKA PRVA: Prilaz gradu je ulica oko dva kilometra dugačka, u kojoj nijednu kuću ne vredi popravljati, a od nekada lepog i senovitog drvoreda, ostalo je rascepano drvo za loženje. Ulicom ide ogroman tenk iz čije kupole dopola viri vojno lice; na glavi ima ronilačku masku i disaljku. Malo kasnije prolazi oklopni transporter iznad koga se veselo veselo vije veliki ružičasti balon u obliku zeca. Pre dolaska, izveštač „Vremena“ je na autobuskoj stanici u Tovarniku zapisao na zidu: „I’m not in this world“ (Nisam od ovoga sveta).

SLIKA DRUGA: Potpuno razbijena kuća u Vukovaru; stoji samo jedan zid, u tom zidu vrata, a na vratima, ko zna kada ostavljen, izbledeli plakat: „Srpska kuća – ne diraj!“ Ulicom prolazi kolona od dvadesetak vojnika i svaki od njih gura bicikl „poni“. Šlemovi na glavama vojnika: standardni čelični JNA; padobranski; plastični vojne policije; nepoznati, ali vojnički; plastične dečje kacige za skejtbord; ružičasti izvezeni meksički sombrero. Natpisi na šlemovima: „Black Mamba“; „Rendžers“; „Nindža“; „Odeljenje za tihu likvidaciju“ (sve to ćirilicom). Naš izveštač i grupa novinara prelazi ulicu; vojnik kaže: „Pazite, ima snajpera, stalno pucaju u ovo“. „Ovo“ je kanap prevučen preko ulice: „Misle da je to naš telefonski kabl, pa hoće da ga prekinu. Ne sklanjamo ga jer nam tako otkrivaju položaje“. Za to vreme snajperi pucaju li pucaju.

SLIKA TREĆA: Deset sati izjutra; pijani dobrovoljac hoće da se druži sa štampom: davi sve okolo – novinare, vojnike koji ih obezbeđuju, njihovog oficira. Oficir ga blago opominje da ih ostavi na miru, ali dobrovoljac repetira pušku i kaže: „Jok, ti ćeš mi narediš!“ Nastavljamo dalje kao da ništa nije ni bilo. Položaj na prvoj liniji fronta: soba u prizemnoj kući, plinski rešo, hrana. Grupa od šest dobrovoljaca puca kroz prozor rafalima, smenjujući se. Nude nas domaćinski kafom i rakijom, sve je u najboljem redu, a Hrvati su na 50 metara odatle, kroz prozor. Sedimo, pijuckamo i ćaskamo; povremeno neko od dobrovoljaca ustane, ispali dug rafal kroz prozor i vrati se da ćaska dalje, tamo gde smo stali.

SLIKA ČETVRTA: Kapetan zadužen za bezbednost novinara žali se da „strani mediji iskrivljeno prikazuju sredstva i ciljeve JNA“. Podsećamo ga na incident s pijanim dobrovoljcem. „Šta da se radi; ratujemo sa onim što imamo i ko dođe da pomogne, dobrodošao je.“Katolička i pravoslavna crkva, jedna preko puta druge, na prvoj liniji fronta; u katoličkoj Hrvati, u pravoslavnoj JNA i mi. Svi stoje kod prozora i pucaju bez prestanka; svako ima dve puške i menja ih kad se cev pregreje. U oltaru devojke pune šaržere, a sa zida gleda Isus, uredno raspet.

SLIKA PETA: Centar za prihvat Vukovarčana u „oslobođenom delu“. Vodi ga Ljubinko, dobar čovek sa tužnim očima, mali i brkat. Objašnjava nam kako oni tu zbrinjavaju sve unesrećene civile, bez obzira na veru i naciju, ali – svuda oko njega, celokupno osoblje, Šešeljevi su dobrovoljci sa srebrnim dvoglavim orlovima.

SLIKA ŠESTA: Vozimo se u koloni, očekuje se dolazak delegacije EEZ, a sada već čuveni major Veselin Šljivančanin, koji je naglo zamenio prethodnog kapetana čim se pad Vukovara približio, objašnjava: „JNA nema šta da krije i zato želi da novinari snime najinteresantnije stvari“. Onda dodaje: „Zbog toga nikome neće biti dozvoljeno da napušta pres-centar dok JNA ne odredi koje su stvari najzanimljivije“.

Posle četiri sata čekanja dolazi delegacija EEZ: grupa namrštenih ljudi u belom, sa lepim belim cipelama u masnom slavonskom blatu. Isteruju nas iz pres-centra dok oni pričaju sa vojskom. Dva sata kasnije ljudi u belom- podjednako namršteni – izlaze i kreću ka Vukovaru. Niko od njih ne kaže ni reč, ali zato major Šljivančanin objašnjava da „delegacija EEZ insistira na tome da sa njima ne pođe ni jedan novinar“. Pritešnjen uza zid novinarima iz celog sveta, holandski  član delegacije EEZ kaže da JNA nije dozvolila novinarima da pođu s njima.

SLIKA SEDMA: Vukovar je oslobođen od većine oblika života; pucnjava na sve strane – slavi se. Dobrovoljci, predvođeni lokalnim teritorijalcima, sistematski pretresaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Jedan od dobrovoljaca nosi samo dugu mačetu. „Gde ti je puška“; „Ovo je moje jedino oružje“, kaže. Klinac od 16 godina iz Vukovara kratko kaže: „Mnogo sam ih likvidirao“, ali se ne hvališe.

SLIKA OSMA: Specijalni izaslanik generalnog sekretara UN Sajrus Vens, bivši američki državni sekretar, dolazi u Vukovar. U oklopnom transporteru iz koga se ne vidi ništa voze ga četiri puta po istom, uglavnom očuvanom naselju blizu kasarne. Pred kasarnom, koja je jedva oštećena, ako izuzmemo jednu rupu u krovu od minobacačke mine i polupane prozore, major Šljivančanin objašnjava Sajrusu Vensu: „Pogledajte, ovde se više ne može živeti, svi su prozori polupani. Zamislite kako se osećaju ti mladi momci unutra…“ Grad je – pritom – sravljen sa zemljom i to svi vidimo golim okom, pa i Sajrus Vens, koji sluša sa nepomičnim, kamenim licem. „Hteo bih da vidim centar grada“, kaže Sajrus Vens. „Tamo se još puca, ne možemo da vam pokažemo“, odgovara major. „Možda neko drugi može, ako vi ne možete“, kaže Sajrus Vens sa istim nepokretnim licem.

SLIKA DEVETA: Dvojica vuku jednog malog, smešnog čoveka sa vunenom kapicom, isprebijanog i krvavog; biju ga još („ustaša“), a on govori kako je došao da poseti staru majku i decu i nije mogao da izađe iz Vukovara. Kad su videli novinare, uzmu ga između sebe kao trofej: „… snimajte ustašu, svi se oni tako prave naivni“. Nailazi krupan bradat čovek sa šubarom i kokardom i kaže strogo: „Vodite ga u štab, tamo će se utvrditi ko je i nemoj da ga je neko tukao!“ Taj je stalno bio blizu nas, svi ga slušaju, veoma je odmeren i ponaša se kako treba. Malo kasnije nailazi grupa sa natpisom „Odeljenje za tuhu likvidaciju“ na šlemovima i kaže: „Jeste li videli onog malog ustašu? Ubiše ga oni od batina“.

Izlaze ljudi iz podruma, zabezeknuti, preplašeni, slomljeni. Nijedan od civila Srba nije rekao da je bio talac, a pitamo ih sve. Svi su ostali, u nadi da ovako daleko neće doći, ali ih niko – kažu – nije zadržavao tamo. U ponedeljak, 18. novembra, gledamo kolonu od 2.000 ljudi, kako ih ukrcavaju u autobude. Svi Hrvati, ne zna se kuda će.

SLIKA DESETA:  Vučedol (valjda), 3-4 kilometra od grada, seoski put, nepregledna kolona ljudi svih uzrasta i u svim zamislivim stanjima, sa kesama u kojima su najnužnije stvari, čekaju. Pretresaju ih vojni policajci, ljubazni i krajnje korektni. U koloni su i naoružani ljudi koji odlažu oružje, situacija nije napeta; ima nekog opuštanja i razrešenja u atmosferi. Vojnik svakome daje vode, konzervu i hleb. „Kako vam je sada kad je gotovo?“, pita jedan novinar. „Šta je gotovo?“ odgovara žena. „Kuća srušena, nemamo više ništa, vode nas ne znamo kuda; znate šta: toliko su nas tukli i bombardovali da mi s ečini kako smo izgubili razum. Mi nismo normalni ljudi.“ Onda, besno: „Šta je tu, po vama, gotovo?“ Vojnik joj pruža konzervu, a ona kaže: „More goni se i ti i tvoja konzerva!“ Mladić iza nje kaže: „Šta će mi konzerva kad ste mi uzeli otvarač?“

ZAVRŠNA SLIKA VUKOVARA: Tri autobusa novinara stižu u Vukovar u petak 21. novembra. Vođa puta je Vladimir Krasić iz „Borbe“. Leševi smrde do neba, a u sasvim razrušenom hotelu „Dunav“ novinari imaju brifing majora Šljivančanina i večeru: vojnički pasulj za svih 150 ljudi sva srećna servira Ljiljana Bulatović.

RATNI KOMUNIZAM: Jedini srećni ljudi na ruševinama Vukovara su Goran Hadžić, premijer, i Rade Leskovac, ministar za informacije vlade SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. „Bitno je da je Vukovar u našim rukama, a sada ćemo zaedno podići novi lepi grad.“ Održana je odmah i prva zatvorena sednica vlade i g. Hadžić je rekao da će „za koji dan, kad se stanje malo normalizuje, naše sedište premestiti u ovaj razrušeni grad“. Rade Leskovac, međutim, ima radikalnije poglede na stvari: „Moja lična ocena je da su borbei trajale tako dugo, jer se htelo ostaviti dovoljno prostora hrvatskim formacijama da ovde dovlače nove snage. Inače, ovaj rat ne vodi se u Hrvatskoj, već na vekovnim srpskim prostorima. Posle pada Vukovara u ratu ćemo znatno brže napredovati. U našim rukama sada su veliki kombinati – „Borovo“, „Vutekst“ – a nadamo se da će uskoro biti i „Sapionia“ iz Osijeka, jer i Osijek po istorijskim činjenicama pripada srpskom narodu…

Predložićemo i Skupštini Srbije da donese zakon po kojem će se izdvajati određeni procenat za pomoć ovim srpskim krajevima.“ G. Leskovac je još dodao da očekuje novi front na reci Bosut, jer „nas neprijatelj sa tih položaja bije oružjem koje mu je armija predala“. Pozvao je sve Srbe čije su kuće spaljene i razrušene da nasele ove teritorije, a samo u Baranji ima 17 sela koje treba, veli g. Leskovac, naseliti.

Izveštaji iz Baranje, međutim, još jasnije ocrtavaju sliku „imitacije života“ u ratnom komunizmu koji vlada nekada najbogatijim krajevima Panonske nizije. Selo Bilje, desetak kilometara severoistočno od Osijeka, preko Drave, opustelo je. Od 4.000 stanovnika ostao je manji deo, a i oni žive u strahu: spavaju po više porodica u jednoj kući, sa oružjem, strepeći od svojih i od tuđih, jer vlada bezakonje.  „Susjede, starije ljude od sezdesetak godina, hrvatsko-mađarski brak, pobili su bez suda kao ’doušnike’“, priča izbeglica koji se plaši da kaže ime. „Pečatili smo napuštene hrvatske, mađarske, nemačkekuće, a oni ih poslije par dana opljačkali. A susjedi su se – dok je još bilo telefona – javljali i govorili da se uselimo u njihove kuće, ili da uzmemo što nam treba, prosto nam bilo, jer se oni vratiti neće. Vlast iz Bijelog Manastira nije dala: sami su sve odnijeli. Obitelj Steihler imala je auto-mehaničarski obrt, mašine iz Njemačke, najmodernije; sve su u kamione utovarili i odnijeli. Ko god ode, pljačkaju sve, ne birajući ni po nacionalnoj pripadnosti. Čak i dok je bilo ljudi, ulazili su, nosili i pisali – čekove Privredne banke Zagreb uz osmijeh. A mi smo, pečateći te kuće, naivni, kad popijemo čašicu rakije iz frižidera, ostavljali papirić: ’Taj-i-taj popio jednu rakiju, vratiće pošteno’. Sada hoće da isele cijelo Bilje i presele nas dalje u Baranju; vele, biće još borbi za Osijek, a blizu smo.“

Zaposleni i penzioneri dobili su po 4.000 dinara, svako samo jednom, pre mesec i po  dana, a i to u bonovima. Zaplenjeni autobusivoze besplatno, vozači rade besplatno, sve je besplatno. Gorivo se šaržama takođe deli besplatno. Svađe oko autobusa, lekova u apotekama i ostalog traju stalno između Belog Manastira i drugih mesta. „Sada sve ovisi o snalažljivosti“, kaže izbeglica, „Jer je bezvlašće: Cigančići hodaju okolo sa dvije puške o ramenu, ubit će vas nizašto. Ljudi više ne mogu živjetina svome, sve je mračno, sablasno i izbezumljeno. To je degradacija civilnog društva, demokracije, svega. Vjerujte, zastao sam ovdje u Beogradu i slušao djecu kako se igraju u parku; toga kod nas više nema. Svi se nadamo, ipak, da će nam se vratiti susjedi, jer nam nedostaju – čak i oni koje nismo ni primjećivali.“

Tako ćemo i mi uskoro primetiti da nam nešto nedostaje; žamor dece u parku, komšija za koga nismo ni pitali šta je, „Jadran, plavi, plavi“ kako ga zove naš kolega Dejvid Bajnder, krov na kući, struja, kafana „Turski most“ u Bilju, najbolja u Panoniji (srušena artiljerijom), odraslo muško dete. Zato dobro pogledajte slike Vukovara. Vukovar upozorava na budućnost.

• Priredila: Žarka Radoja

Kontrapress 

Foto galerija Kontrapress